Crkva svetog Jure na Biokovu

Naši pređi nakon pokrštenja u 9 stoljeću kristijanizirali su vrh Biokova 1762 m u Sveti Jure.
Crkvica svetog Jure na biokovskoj Glavici postojala je vjerojatno već od pokrštenja, a svakako od 12. stoljeća. Međutim ta se crkvica prvi put spominje zajedno s Biokovom tek 1640. godine. Zadnja njena kamena varijanta, zanimljivi primjerak pučke sakralne arhitekture, čiji su izgled na tom položaju uvjetovali klimatski, geografski i ekonomski uvjeti. Srušena je 1965. godine da bi se na njenom mjestu sagradio radiotelevizijski odašiljač. Od njena kamena obzidan je rezervoar goriva odašiljača. Prostor Glavice i vrh Sveti Jure i danas je opasan bodljikavom žicom na našu sramotu te je to jedini poznati vrh kojem ne može pristupiti narod bez odobrenja djelatnika Odašiljača i veza. Sadašnja bogomolja betonska je građevina sagrađena 1968. godine na jugoistočnoj strani Glavice.


Dvije slike su iz obiteljskog albuma i prikazuju Don Ivana Čondića sa vjerničkim pukom na svetom Juri 31. kolovoza 1930. godine, te slika crkvice prije rušenja oko 1960. godine.

Tekst: Stjepan Roglić

Crkvica svetog Jure na Biokovu je na vrdolskoj strani

Stara crkvica svetog Jure na Biokovu


Stara crkvica svetog Jure na najvišem vrhu Biokova (1762 metra nadmorske visine) obnavljana je više puta kroz povijest. Zagvoški župnik don Petar Kaer (upravitelj župe Zagvozd od 1877. do 1882.godine) objavio je sljedeći dokument o obnovi crkvice Svetog Jure i prenosu moći u crkvicu na Biokovu:
Na 1671. augusta, 31.
Neka se znade da u ono vrime bi prije ovoga rat među Turkom i duždom za 30 godina pak se učini mir među njima na 1670. Tada bijaše prisvitli fra Marijan Lišnjić, biskup makarski, omiški i ašištente duvanjski, sa miništrom mnogopoštovani fra Grgo Ivaka, u Vrdolu kapelanom poštovani Barno Kunić, kojem dajem znati poštovanim ocem kapelanom i bogoljubnim krštjanom kako i koji bismo na ovi dan na Svetom Jurju: poštovani redovnici i pripoštovani oci fra Petar Vuković, vikar biskupov; pošt.o.fra Stjepan Cetinjanin; pošt. Fra Mijo Čelanović (rodom iz Zagvozda); pošt.o.fra Šimun Ribarević; pošt. Fra Barno Kunić, kapelan vrdolski, koji stavi svete kosti i zapisa na otar u darvo.
I neka znate, koji su svete relikvije: Svetog Ižidura mučenika, svetog Klimenta mučenika, blaženog Lucijana mučenika, i karv mnogih mučenika. Molim poštovane oce kapelane da imadu pomlju od ovih relikvija zašto su u kašu drvenu, tako se dogodi i neka se znade kako nađoše bogoljubni starci da je otar na vrdolskom,i tako osta vavik, kako je i dosad bilo, što ja vazda priporučujem svakom u svetim molitvama.
Pisa je fra Barno Kunić i ja ozdal podpisani ispovidan u viru da je tada sva kapela na vrdolskom budući da je pomaknuta u istok svakolika kad je najposli rađena, i tako je ostala na vrdolsko, ja isti upali klačinu za istu kapelu kada sam bio kapelan u Slivnu, u viru kojoj se podpisujem i molim prisvitlog biskupa da mi regulira ovu kartu kako je u njoj. I ovo zapisa kako nađe u libru koga je pisa ozgor rečeni kapelan.

Et fideliter ex suprudicti Fratri Ego
F. Antonius Millos

Možda je ovaj dokument bio presudan u odgovoru makarskog biskupa Stjepana Blaškovića i imotskog providura Zoglie na očitovanje koje je od njih tražio generalni providur Gradenigu iz Zadra. On je najprije 1776.godine zabranio radove na obnovi crkvice Svetog Jure jer su je obnavljali stanovnici Vrdola (Župe i Krstatica) predvođeni harambašom Stjepanom Gudeljem. Generalni providur je odluku o zabrani radova na crkvici donio nakon što je primio žalbu harambaše Frane Rusendića iz Velikog Brda i alfira Petra Pu(h)arića iz Makra (Makarske), koji su tvrdili da je crkvica Svetog Jure na njihovoj , primorskoj strani. Konačna odluka generalnog providura za Dalmaciju Gradenigua je „da je crkvica Sv. Jure na vrdolskoj strani“, pa je tako uknjižena u Zemljišnik Općinskog suda u Imotskom kao „čestica zgrada 66.crkva; vlasnost rimokatolička crkva Sv.Jure na Biokovu u Župi“.
Kako se vrdolska župa kasnije podijelila na župe Krstatice, Župu-Rašćane, to ove župe organiziraju misno slavlje (u zadnje vrijeme je to zadnje subote u mjesecu srpnju) i brigaju se za održavanje crkvice koja se poslje nego je stara srušena 1968.godine napravila 30 metara istočno od stare crkvice. Jedne godine misno slavlje vodi krstački, a druge godine župsko-rašćanski župnik.
(Preuzeto iz knjige Župe Zagvozd br. 5.1999. godine str.135 do 137. )

Čestitka

CRKVA U ŽUPI UKRAŠENA VITRAJIMA JOSIPA BOTTERIJA DINIJA

U prigodi blagdana svetog Jure biokovskog u crkvi svetog Ivana Krstitelja u Župi, blagoslovljeni su vitraji koje je izradio splitski akademski slikar Josip Botteri Dini, a svom rodnom mjestu darovala ih je obitelj Buljubašić. Tom je prigodom predstavljena i knjiga "Vitraji u Župi", a urednik izdanja župnik don Ivan Turić istaknuo je kako se Župljani za svoju crkvu stoljećima brinu kao za zaručnicu i neće je prepustiti zaboravu, čemu je najbolji dokaz potpuna obnova župne crkve u posljednjih nekoliko godina, a kruna uređenja je postavljanje ovih spomena od stakla.Autor devet vitraja koji prikazuju temeljna Otajstva kršćanske vjere i svece, zaštitnike upozorio je kako svoj kraj nije dovoljno samo nositi u srcu, već mu je bitno i udahnuti život, na jedan način prekinuti pravilo da se sve vezano uz kulturu i umjetnost događa u dalmatinskom priobalju i gradovima.Nakon blagoslova vitraja i predstavljanje knjige Župljanima i njihovim prijateljima koji su stigli iz čitave Dalmacije, pjevali su umjetnici splitskog Hrvatskog Narodnog kazališta, solisti Snježana Katić, Ivica Čikeš i Stefan Kokoškov, vokalni kvintet Teatar, a druženje je nastavljeno pred Župnim dvorom.
Damir ŠARA
Priredio:Stjepan Roglić

Župljani osnovali Eko – etno udrugu «Vrdol»

Članovi Eko-etno udruge "Vrdol"iz Župe

Na osnivačku skupštinu udruge održanoj 27. rujna 2003. godine, odazvalo se dvadesetak Župljana koji su izrazili želju da svojim radom doprinesu razvoju i vrednovanju svoga kraja

Selo Župa u Zabiokovlju bogatije je za novu udrugu. Želje stanovnika i raseljenih Župljana da se organiziraju i na neki način očuvaju i promoviraju svoj kraj dijelom je ostvarena osnivanjem eko - etno uduge Vrdol. Na osnivačkoj skupštini udruge, održanoj 27. rujna, odazvalo se dvadesetak Župljana koji su izrazili želju da svojim radom doprinesu razvoju i vrednovanju svog kraja.
Usvajanjem Statuta i Izbornog tijela udruge bili su preduvjeti da se zakonski okvire postavi i pravno utemelji rad udruge.
U tijela udruge izabrani su: za predsjednika Dinko Vuletić,
upravni odbor: Frane Turić, Tomislav Luetić, Stjepan Roglić i Ivo Roglić,
tajnica udruge Melita Luetić,
nadzorni odbor: Igor Roglić, Branko Miloš i Miro Buljubašić.
Cilj udruge je da svojim djelovanjem zaštitimo prirodnu i kulturnu baštinu, očuvamo i promoviramo prirodne vrijednosti kao temelj preduvjeta zdravog života, organiziramo sportsko - rekreativnu djelatnosti kao i da izdavačko – promidžbenim aktivnostima promoviramo ovaj kraj. Prostor Zabiokovlja dosta je zapostavljen u svkom obliku, ali zbog svih osobnosti i vrijednosti koje ima zvijezda su vodilja nama u udruzi da ustrajemo – istaknuo je Ivo Roglić, jedan od inicijatora pokretanja udruge.

Piše i snimo: Stipe Bušelić
Priredio: Stjepan Roglić

Iz tjednika Makarska kronika 30. rujan 2003.
(Da bi vidjeli uvećane slike kliknite na njih)

Čišćenje prijevoja Turija

Zbog nesavjesnih vozača, loše organizacije odvoženja komunalnog otpada i galopirajuće betonizacije na svakom koraku vidljivi su tragovi nebrige za okoliš. Među rijetkima koji su pokazali da im je stalo u kakvom okruženju žive su entuzijasti Eko-etno udruge Vrdol Župa koji su uz pomoć Parka prirode Biokovo i članova Hrvatskog planinarskog društva Sveti Jure iz Zagvozda, Dobrovoljnog vatrogasnog društva Zagvozd, Lovačkog društva Zec iz Zagvozda organizirali akciju čišćenja prijevoja Turija. Na akciju se u nedjelju odazvalo trideset dvoje ljudi koji su očistili širi prostor prijevoja Turije i skupili oko osam metara kubnih raznog otpada.
Nakon završene akcije ugodnija slika za oči privući će veći broj prolaznika i turista da se zaustave i uživaju u prekrasnim vidicima u hladovini borova.

Piše i snimio: Stipe Bušelić
Priredio: Stjepan Roglić

Iz tjednika Makarska kronika 31. svibanj 2005. godine

Otac s ružom, dušom i zbirkom

Don Ivan Turić

Bijakovo kršna, kamenita, u tebi su dica plemenita

Nakon povratka u rodnu Župu, don Ivan Turić je odlučio zbirku umjetnina koje je skupljao čitava života darovati svome zavičaju. No, za gradnju galerije muzeja u Župi nema novca, pa se Padre de la Rosa nada pomoći mecena, općine i države

Argentinska sirotinja zvala ga je Padre da la Rosa, živio je dvadeset godina među najbjednijima ovoga svijeta, gradio im škole i crkve, hranio ih i odijevao, bio jedan od stotina tisuća koji životare u naseljima nedodirljivih Latinske Amerike, favelama. No, to je samo dio životnog puta hrvatskog svećenika don Ivana Turića, misionara koji se nakon gotovo četrdeset godina vratio u svoju rodnu Župu, kako bi i svome puku bio na korist i blagoslov.
Ali vratimo se na početak svećeničkog službovanja don Ivana, koji je započeo studij Bogoslovije u Beču, a završio ga u Houstonu, dok je zaređen u Texasu. Za razliku od mladomisničkog običaja da na slavlju dijele šarene svetačke sličice, don Ivan je dao izraditi jednostavne, bijele, na kojima je bio ukršten natpis SMILE. I smiješak je do danas njegovo najmoćnije oružje.

Ljubav u favelama

— U rodnoj Župi Biokovskoj slavio sam mladu misu 1968. godine, a na fešti se zapjevala i pokoja zabranjena pjesma, poput Ustani bane. Odjek je došao do ušiju Udbinih doušnika, no bio sam brži, i ponovno sam se našao u Houstonu. U tamošnjoj sam luci zastupao katolički Apostolat mora, brinući se u međunarodnom centru za pomorce o potrebama mornara naše vjere - govori don Ivan.
Jedan je od rijetkih svećenika koji je u znak solidarnosti i po prastaroj mornarskoj užanci - nosio naušnicu. Kad je preselio na suho, ostala mu je vrijedna zbirka, iz koje je i nama darovao dvije prekrasne rećine. I upozorio nas kako postoje tri vrste ljudi: mrtvi, živi i mornari.
Drži kako je njegov život uvijek bio prožet znakom križa, a kao potvrdu ispripovijedio nam je susret sa stigmatiziranim kapucinom fra Pijom iz Pietrelcine, nedavno beatificiranim, do kojeg ga je doveo njegov osobni liječnik, Slovenac.
— Fra Pio je bio do mene i kazao mi: "Ivane, postat ćeš svećenik, a tvoj će život biti označen križem!" Tada sam ga prvi put vidio, a on me zazvao po imenu, i uistinu predvidio moj život. Od tada pored nevidljiva križa na svojim prsima nosim i srebrni misionarski križ. Pripadao je jednom nizozemskom biskupu koji je misionario u Kini, i nikad ga ne skidam…
Kao i mnogi stanovnici siromašne Župe, članovi don Ivanove obitelji raseljeni su po svijetu, a još od 1800. godine pokraj Buenos Airesa nastanjen je dio njegove obitelji. Posjećujući ih, prvi put se sreo s bijedom ove velike zemlje, golemim brojem siromašnih i njihovim nomadskim naseljima u predgrađima megapolisa. Od houstonskog nadbiskupa dobio je dozvolu da se pridruži hrabrim europskim misionarima koji pokušavaju ublažiti njihov jad.
— U Rosariju, jednom od velikih gradova u kojima sam djelovao, postoji u srcu grada jedna takva Villa miseria, selo siromašnih, ili na portugalskom favella. Neopisiva je to neimaština. Od kartona, najlona i limova konzervi koje se ispravljaju u pločice, grade se nastambe, čak je moja prva crkva bila od takva materijala. Bio sam prvi svećenik među njima, no identificirao sam se s njima vrlo brzo. I mene je siromaštvo pritiskalo od djetinjstva, imaju puno djece, nas je bilo desetero, dolaze iz daleka, baš kao i ja, a čuli su da negdje ima života, i oni ga traže. Dolaze u velike gradove s nadom u bolje sutra, a nalaze gorku realnost. Ponekad izgledaju zastrašujuće, i zato jako teško dobivaju poslove, no imaju velika srca, i ne boje se djece, smatraju ih blagoslovom. Na deset tisuće odraslih bilo je čak trideset i pet tisuća djece, prisjeća se misionar, dodajući kako ljubav roditelja za djecu seže čak dotle da mališane u crkvu donose na rukama, kako ne bi isprljali noge u blatu!
U neke dijelove favela nemaju pristup ostali građani, pa čak ni policija, no Padre da la Rosa je mogao ući. Kaže kako je od njih naučio puno o ljubavi za bližnje, zajedništvu, milosrđu. Uz pomoć europskih donatora izgradio je crkvu s popratnim sadržajima, a jedan od mecena bio je i njegov rođak, liječnik u Argentini. Mise je don Ivan služio s ružom u ruci koju bi na koncu darivao nekom od vjernika, pa mu odatle romantična titula Oca s Ružom, a on će skromno zaključiti kako je sretan što je mogao biti instrumentom Božje ljubavi.
— Moje tijelo i misli godinama su bile razdvojene, patio sam za mojom Župom, za Hrvatskom, koje me nisu trebale, ali ja sam trebao njih. I vratio sam se 1997. godine, zamolio tadašnjeg nadbiskupa splitsko-makarskog msgr. Antu Jurića da me primi, a on mi je velikodušno dao službu u rodnom mjestu, znajući koliko mi to znači. Nigdje brda ne grle svoje ljude kao ovdje!
Dok nam toči vino, dodaje:
— Znate zašto se naše vino zove Suza? Jer suziš kad ga obrađuješ, suziš kad ga piješ, i suziš kad ga nestane! I to jedan od razloga, zbog kojeg je ovdje lijepo, iako je ostalo veoma malo svijeta, tek stotinjak. Kad zimi blagoslivljam prazne kuće, ponekad me uhvati smijeh: ja sam idem okolo i molim u toj pustoši… Ako ljude ne možemo vratiti u Župu, pokušavamo im barem sačuvati svijest o korijenima, neka znaju odakle su i neka dolaze barem povremeno.

Palača u Imotskom

Vidjevši kako hrvatski narod gradi tuđe kulture, don Ivan je odlučio zbriku umjetnina koje je skupljao čitava života pokloniti svom zavičaju. No, za gradnju galerije muzeja u Župi nema novca.
— Nikad vam ja nisam imao ni televiziju, ni dva para cipela, ni novo auto, vazda sam bio u dugovima, često na koljenima, pokušavajući štogod isprositi za svoje siromahe. No, umjetnost sam volio, pa i odzvao sam se najljepšoj glazbi, Božjem glasu. Odustao sam od gradnje u Župi, i našao u Imotskom jednu prekrasnu malu palaču koja je pripadala venecijanskim plemićima iz obitelji Colombani, guvernerima Imotske krajine. Lijepa je, od klesanog bijelog kamena, mislim da je pogodna za smještaj ovih mojih malih djela velikih majstora koje darujem svome narodu. No, urediti je mogu samo uz pomoć mecena, općine ili države, pa se nadam da će oni prepoznati vrijednost koju im želim ostaviti - veli don Ivan, čovjek čija je životna staza bila tvrda poput biokovskog kamenjara, no uspio ju je omekšati svojim križem i smiješkom, i posaditi u hladna srca onu svoju Ružu.
Napisao: Damir Šarac
Priredio: Stjepan Roglić