Proradio BIOKOVO COM

Pozdrav Župljanima po cilom svitu kao i ekipi blogera iz Zagvozda koja se očito trudi oplemeniti ovj naš kraj. Posao nije lak zato vam dajem punu podršku. Za informaciju možete navratiti na www.bijakova.com gdje se trudimo na web pustiti ipak malo više sličica i podataka o Župi. Samo naprid. Pozdrav od www.bijakova.com
Davor Turić
Hvala Davore i mi želimo svako dobro tebi na uređivanju vrlo lijpih stranica BIOKOVO.COM.link smo postavili na našim linkovima.
Ante Milić

ŽUPA NA KRAJU ILI POČETKU

Napoleonova cesta od koje osta samo tabla ukresana u stini na brdu Turija i pokoja podziđana okuč što svojin zidinan strši iznad procipa di je tunel, čeka izminu. Malo niže priko Rašćana radi se autoput. To za mišćane sela Župe smišćenog na samon početku kamenite udoline put Vrgorca ne znači ništa. U mistu je ostalo nikoliko starije čeljadi kojima put više i nije put, pogotovo jin ništa ne znače bisne makinje što po njemu tandrču.


Ispod tunela oklen puca pogled na dolinu između Bijokova i oštrog Metokita, na jednoj od zapušćani njiva župljanskog zaseoka Turija, smišćena je kuća obitelji Gudelj. U dvorištu je bunar kroz koji teče živa voda o kojoj svidoče i jablanovi dvistotinjak metara niže.

Ispod tupinasta tla sigurno se skriva rika ponornica. Jednon davno kuša san studenu vodu iz tog bunara, pa me vuče želja ponovo se napit.
Nisan je liznijo! Nikoga nema za dočekat gosta. Gudelji su davno odselili, zato iđen dalje nizbrdo kud i ponornica. Ko će je znat, možda ova rika teče uzbrdo!
Malo niže iznad prosika za cestu, u malomu vinogradu rade Ante Pavlinović i žena mu Mara.
- Oće li posa mladenci?! - pitan ji vičući sa ceste.
- Kakvi smo ti mi mladenci?! Stari smo, još moramo raditi dok nan ne pukne u leđima.
- Nije van vinograd baš za puknit u leđa!
- Bilo je ovde iljadu i četristo komada loza. Ja, otac mi i pokonji brat, tupinu smo mašklinin krčili kako bi zasadili loze. E, koje su to bile muke? Kad smo sve to uradili, loze doveli na pun rod, dođe i cesta, i to po sri naši truda. Vidi šta ostade od vinograda. Okatice iljadu i četristo komada! - maše Ante prston iznad glave - za svu učinjenu šćetu dali su nan novaca u vridnosti samo tri dana oranja. Sve san ja to pritrpijo i još dva infakta. Ne dan se! Čuva me ova klima - ogledava se okolo sebe.


- Čuva tebe žena! U bocun ti je ulila vodu, a ne vino.
- Jesan, jesan, čuvan ga sad kad je ostarijo! Ko ga je čuva kad je obigrava svit? E, to ti ga ja ne znan - javlja se Mara.
- Sve san obaša i Njemačku i Austriju. Odeš zaradit, dođeš i sve to uziđaš u zidine i tako iz godine u godinu. Još tome dvajes devet godina, devet miseci i tri dana u Melijoraciji za samo 450 kuna mirovine, pa neš dobit infakt. Čudo san i živ!
- Siti li se mlađarija turnit koju kunu za u gostionu?
- Ha, ha! Imamo ti mi i kravu i tele, ali neće dočekat dogodine! Ne moremo mi više!


Baba ljuta na dida

U sri Župe iz ulice na glavnu cestu sa frezon omira izletit 75-godišnji Ivan Turić. Vozi tvrdo držeć rogati volan nagnut naprid ko da je na trkaćem motoru. Iđe kosit travu i tvrdi kako je freza bolja negoli ijedno magare. Nema kad ni razgovarat, jer posa je posa, sviđa ti se ili ne sviđa.
- Eno ti tamo u kući moja unuka profešurica, š njon razgovaraj - veli stiskajući gas.
Freza breči ko deset trkaći motora, a jedva se miče.
Malo dalje u čisto održavanu dvorištu između kameni kuća na sopi side Ivan i Stana Garmaz.
- Baš van je ovde lipo! Mir je i sve mirluši. Vidi kumpira, nisu ni u polju vaki! Sve je čisto!
- A, ima nike nevolje! Šta će to sve kad nema nigdi nikoga, nema ko ni izbrljat - odgovori priko volje Ivan. Stana ljuta odmajiva rukon.
- Valjda će se neko od dice ili unuka vratit u selo - nastojin ji pridobit za razgovor.
- Oće, oće! Ošli su ima dvajest, trijest godina pa će se vratit. Dašta će!
Pošto se nisan napijo vode na Turiji, povede me Ivan priko puta na dobro očuvanu kamenu čatrnju punu kišnice, baci u nju zingani sić, dva-tri puta ga zaroni kako bi voda bila ladnija.
- Nema ništa slađe od kišnice iz zinganoga sića! Virujte mi se!
- A eto, sinko, pij! Kad je čovik mlad i zdrav sve mu je slatko. Čistija ne more bit nego je. Dobili smo mi vodovod, ali ne pijemo iz njega.

Maločak dalje u selu nađe Ivanovu unuku, profešuricu hrvatskog jezika, Adrijanu Turić i babu koja ljutito zažugelja profešurici iza leđa, odlazeći na njivu za didon Ivanon.

- Baba je nešto ljuta na dida, a ja sam ovaj tren sa posla. Rođena sam u Splitu, fakultet sam završila u Zadru, tražila sam posao ali ga nisam mogla naći i ukazalo se mjesto nastavnice u Dragljanima, pet-šest kilometara prema Vrgorcu. Prihvatila sam posao i vratila se kod dida. Od malena sam dolazila na školske raspuste u Župu i bilo mi je žao zašto sve više ljudi odlazi iz sela. Sad tu stanujem i lijepo mi je. Nije više Župa na kraj svijeta kao što je bila, jer je cesta dobra i sve je onda blizu, imamo telefon, vodu, samo nema ljudi. Doći će vrijeme kad će ljudi uvidjeti da je tu zdravo i lijepo živjeti. Neke od životnih vrijednosti koje su u gradu već odavno nestale tu još postoje. Koliko čujem od drugih, svi kažu kako će se vraćati.

Iz Adrijanini usta u Božije uši, a ja gazin uskin asfalton kroz selo dalje di u pritorak za koze brime grma ugurava Nediljka Garmaz koja nije za razgovor jer je more brige. Zato san sijo prid kuću Mile Garmaz di domaćica sidi zagledana u zapušćane pristave.
- Je li dobra ladovina?
- Komu je, komu nije!? Meni sada drugo ništa i ne priostaje.
- Eno susida još iđe manit grma, donila je veliko brime.
- A šta će kad joj je sve palo na time. Prije se po grm išlo u Bijakovu, a sad je grm doša do kuća i nema ga ko brat ni jist. I čeljad i živinu moš izbrojit na prste. Dica ošla za poslon, a ovde ostala starčad koja jedno po jedno umire. Kad nas ne bude, ovde više neće bit nikoga. Same puste zidine! Niki dan umri čovik i žena, jedno za drugin. Smirili se! Osta nas deset.
- Svi stari u selu su doživili priko osandeset godina pa se more reć kako se ovde dugo živi.
- Je, živi se dugo i teško!
- Oće li se koje vaše dite vratit?
- Di će se vratit i na šta. Da je bilo prija dvadesetak godina otvorit kakav pogon di bi se moglo radit i zaradit, a sad kad nema nikoga... Za kupit nešto ili otić u doktura moraš u Zagozd, nema se čin. Suboton i nediljon, kad dođe koje dite s auton, doktur ne radi.
- Dobro rečeno, tribali bi dokturi jednon tjedno doć ili poslat medicinske sestre u selo prigledat nemoćne i vidit šta jin triba od likova. O tome bi općinari tribali vodit brigu! Tribalo bi i sa kojin trgovcen dogovorit da dogoni potribno.
- Miša mu, to je! Trgovac Gojo iz Rašćana nan svako drugi dan dogoni kruv i druge stvarčice.
- Eto, naša se neko pametan i brižan! Sićaš se štagod lipoga baren iz mladosti?
- Ništa sinko! Cili se život samo trudi i trudi! Evo, za šta?!

Slavonka na kamenu

Ne zamirite, virni čitaoteljii, što stalno pišen razgovor. Želin ričima mišćana prikazat njijove tegobe i potribe. Sva moja naglabanja nisu vridna triju riči njijova razgovora i promoćutna pogleda koji otkriva istinu godina življenja u ovomu kraju. Cili trud i bore vrimena bi se lako podnile samo kad bi se barem unučad vraćala i u svome selu našla podumintu života.
U sri sela žive Milan Selak, komu je did doša iz Rašćana na ženinstvo, i Marija koju je Milan odajuć za poslon naša u Slavoniji i doveo je za ženu.
- Niko ne bi reka da ste Slavonka već prava Dalmatinka. Kad ste došli?
- Došla san prije 50 godina iz bogata kraja, ovde na ništa. Sami kamen.
- Mogu zamislit kako van se činilo sve ovo kad ste došli iz ravne Slavonije di nema kamena za lika. Zašto niste donili maločak bogastva za prisadu?
- Ja san radio i svačin se bavijo! - upade Milan u rič - Nije mala šala četerest godina radnoga staža po svitu. Nepisano ne spominjen! Sad san u mirovini, sa ženon čekan dicu i unučad.
- Ima li se ko brinit o selu i ovo malo mišćana?
- Imamo dobra svećenika, don Ivana koji je obiša svit, a evo je puno toga uradijo za misto. Imali smo mi i od starine jednog svećenika o komu se i dan danas priča.
Nadaleko poznati fra Matija Brnjić koji se u turska vrimena borijo za prava ovdašnji ljudi zbog čega su ga Turci zarobili i odveli u Brišnik kako bi ga tamo smakli. Mišćani Brišnika su pripoznali fra Matiju pa su se sa Turcima pogađali kako bi ga otkupili i spasili od smrti.
Turci su tražili za njega tovar primorski suvi smokava i vriću zlata. Zlato je prikupljeno po selima, smokve donešene iz primorja i svećenik je spašen.
Danas u Župi nema Brnjića jer su odselili u Krstatice, a i u Krstatican ne znan ima li ko.


Trevijo u nevakat
Na cesti ispri Buljubašića kuće dvi suside beru cvitove lipe za čaj.
- Ovde je sve okasnilo dvadesetak godina, i voda i telefon. Gledajte onu obnovljenu školu, u njoj je početkom osandeseti bilo osan razreda učenika, a sad je prazna. Osandesete godine su bile godine iseljavanja. Vidite šta je ostalo, ništa! Povratak nazad?! Nema se tu osnova za vraćanje - rekoše mi, ne prikidajući obirat lipu.
Malo niže obnovljena velika kamena kuća pokrivena kamenin pločan i urađeni vrtli oko kuće iz daleka mame pogled, ali je ispri rampa ko na carini i veliki pas pa ne mogu dalje. Čeljadi nema ili san trevijo u nevakat.
Rečeno mi je da je sve to vlasnika firme SEM, a vlasnik je Buljubašić.

Kako god, ja završavan ovo putovanje u nadi kako san van koliko-toliko približijo ovo selo na početku (ili kraju) Imotske krajine

Augustin AGO Kujundžić

KOMENTARI:
Dragi moji,
sve vas skupa pozdravljam,svaka pohvala vašoj i našoj stranici,ali imam jednu veliku kritiku za vas.čitala sam onaj vaš tekst "kroz župu" ili nekog drugog sličnog naslova a dotičnog pisca necu imenovat.na kraju teksta se spomnje don Matija Brnjić i nije Brnjić nego Brnić,te se navodi kako Brnići ne žive više u župi da su se odselili u Krstatice,što nije točno!!!!!!!porodica Brnića je živa i dolaze redovito u Župu i ponosni su na nju.župu ne čine samo Miloši,Buljubašići,Luetići,Turići i ostali koji se stalno spominju na ovoj stranici i koji se samo mogu viditi sa slika Puta križa,sv Ivana i za ostalih blagdana u našoj Župi,a di su vam draga moja Gospodo Brnići,Levade, Šarići,Lelasi i ostali,malo proširite vidike Župe!!!!!!samo da vam dam jedan podatak 80 % satnovništva Župe u prošlosti su činili upravo Brnići i Šarići sa štovanjem ponosna Župljanka.
Ivana Bl.

Don Mihovil Pavlinović velikan našeg kraja

OTKRIVANJE SPOMENIKA DON MIHOVILU PAVLINOVIĆU (10.01.2007)
Što je stara kultura na području Imotske krajine pokazuje i činjenica o osnivanju prve čitaonice 1870.god. na tim prostorima. Onom što slijedi nije međutim, direktno upućeno na korjene kulture u Imotskom,već o velikanu po kojem imotska Knjižnica i nosi ime. Noseći naziv „Don Mihovil Pavlinović“ Knjižnica je godinama čuvala od zaborava lik i djelo hrvatskog preporoditelja, koji se posebno politički isticao boreći se za interese naših ljudi. Pored naziva Grdaske knjižnice u Imotskom don Mihovil Pavlinović dobio je i još jednu potvrdu za svoj rad te koliko niti mlađi naraštaj ne zaboravlja. A to je postavljana grandiozna skluptura na tormeđi; Vrgorac, Imotski, Makarska.VOĐA HRVATSKOG NARODNOG PREPORODA,DON MIHOVIL PAVLINOVIĆU povodu 120 obljetnice smrti svećenika, domoljuba i književnika don Mihovila Pavlinovića u Rašćanima, u Zabiokovlju, 30. rujna otkriven je spomenik tom hrvatskom velikanu koji je izniknuo iz plemenitog krša podno Biokova,zavičaja glasovitih hrvatskih vizionara Andrije Kačića-Miočića, Josipa Roglića, Mate Ujevića, Tina Ujevića i brojnih drugih sinova ovoga kraja.Začetnik zamisli za podizanje spomenika je don Vjekoslav Pavlinović, umirovljeni svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, predsjednik Odbora za podizanje spomenika, u kojem su još i mons. Ante Jurić, nadbiskup u miru, don Luka Vrljičak, don Ivan Turić, župnik Župe Biokovske, dr. Marko Turić i dr. kajo Bučan, saborski zastupnici i drugi brojni uglednici.

RAZGOVOR:DON VJEKOSLAV PAVLINOVIĆ (Razgovarala Dragica Zeljko-Selak)Tko JE don Mihovil Pavlinović? Gdje se rodio?

Don Mihovil Pavlinović je svećenik, domoljub i književnik. Dodao bih dobar svećenik,izvanredan političar i vrstan književnik, predvodnik i prosvjetitelj hrvatskog naroda u ovim krajevima u drugoj polovici 19. st. Rodio se 28. siječnja 1831. god., a umro je 18. svibnja 1887.god. Za svećenika je zaređen 23. rujna 1854.god. u splitskoj prvostolnici. Najveći dio života bio je župnik u Podgori. Don Mihovil se već u sjemeništu isticao svojim domoljubljem. Postao je pokretač i vođa Narodne stranke, oko 1860.god. Nekoliko je puta biran u zastupnika u Dalmatinskom saboru. Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru i bečkom parlamentu.

<>

Svećenika i književnika njegove veličine bilo je popriličan broj. No, političara vrlo malo. Don Mihovil spada među najzaslužnije ljude za priključenje Dalmacije Hrvatskoj, suprotno željama Bajamontija i autonomaša. Spasiti Dalmaciju, za Hrvatsku, povijesni je uspjeh. Vratiti hrvatski jezik u sve institucije od Crkve do sudstva u Dalmaciji. Zamislite da danas u Imotskom vladaju Talijanaši, da naš čovjek vodi sa sobom prevoditelja u sud ili matični ured!

Zašto mu je podignut spomenik? Zašto u Rašćanima?<

BR<>

U Imotskom je otvorena čitaonica 1870.god. Čija je to zasluga?

<BR< <>Za Imotski je bio veliki kulturni i politički događaj otvaranje čitaonice. Hrvatsku čitaonicu otvorio je Don Mihovil Pavlinović svojim značajnim političkim govorom, 08. veljače 1870.god. To je bio prvi njegov znameniti govor: „Besjeda na slavi Imotske čitaonice“ a drugi, „Besjeda svojim biračima“, koji je izrekao, 04. srpnja 1870.god., kada je izabran za imotskog zastupnika.. Spomenuti govori smatraju se najvažnijima koje je izrekao. U njima je iznesen program cijelog kasnijeg njegovog političkog djelovanja. Obnova spomenute čitaonice koja je dovršena ove godine, a koju je svečano otvorio ministar kulture Božo Biškupić upravo i nosi naziv „Don Mihovil Pavlinović“. To je samo još jedan kamenčić u mozaiku zahvalnosti tom hrvatskom sinu, „hrvatskom Prometeju“, kako ga je nazvao Ivo Runtić.Tko je autor skulpture koja će se postaviti u rašćanima?Lik u bronci don Mihovila Pavlinovića djelo je mog prijatelja kipara Marka Gugića, istaknutog hrvatskog kipara, koji veoma vrednuje don Mihovila, a kroz svoj rad postao je najveći darovatelj ovog pothvata. Brončana je skulptura visoka dva i pol metra. Projekt perivoja izradio je arhitekt Edo Šegvić.

Odakle zamisao i tko je pokrovitelj cijelog projekta?

To mi je bila dugogdišnja želja da svom prezimenjaku, koji mi nije ništa u rodu, podignem spomenik zahvale za njegov nacionalni preporod kojim je Dalmaciju spasio od propasti. Glavni je pokrovitelj Sabor RH, ali i brojne institucije i pojedinci.

Je li Imoćanima ostao u pamćenju?

Niti najstariji Imoćani, ne mogu se sjećati don Mihovila, koji je umro pred 120 godina. Ali je još ljepše ono, to je ostalo kao jeka njegova djela. Djelo je nadživjelo i živjeti će dok je hrvatske i Hrvata. Njegovi govori su suvremen misli, koji i danas imaju i uvijek će imati svoju vrijednost. Tužno je bilo biti Imoćanin u siromaštvu, neznanju i pod tuđom vlašću. Don Mihovil vraća nadu i ponos, uspostavlja narodnu vlast i hrvatski jezik.Književnik, sakupljač narodnog blaga?Velika hrvatska duša don Mihovila, nije samo hrabrim govorom davala snagu našem čovjeku, već i pisanom riječju.Pjesme budnice, političke studije, poučne priče bijahu s istim ciljem:podizati narod duhovno,kulturno i tvarno. On sam uči od naroda, bilježi riječi i narodne običaje. Važnija djela su mu: „Pjesme i besjede“, Različiti spisi“, „Pučki spisi“, „Puti“,…U književnom radu isticao se posebno kao sakupljač narodnih pjesama. Tako je 1876.god. predao Matici hrvatskoj, veliki zbornik hrvatskih narodnih pjesama. Mnogo ih je sabirao po Dalmaciji i Bosni i Hercegovini. U tom zborniku koji sadrži 1765 narodnih pjesama sadržane su i pjesme koje je zapisao po Imotskoj krajini.Može li pavlinović stajati uz bok Ante Starčevića, oca hrvatske domovine-oca hrvatske misli?Dr. Ante Starčević za svakog Hrvata je neupitna veličina.No, niti jedan naš velikan nije se toliko srodio s narodom kao don Mihovil. Propješačio je cijelu Dalmaciju, BiH, Sloveniju. Zato mu i jest na spmeniku misao vodilja: Ispod gore niko Na vise se peo S narodom se sviko Narodni vez veo. Budući je osjetio razmišljanje i težnje naših istočnih susjeda, odbacuje jugoslavenstvo kao veliku opasnost za Hrvate. Negdje će napisati od prilike:“Ništa je ono što rade Osmanlije, što će biti ako Srbi dođu do moći u Bosni.“ Proročki je gledao ono što se događalo u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom obrambenom ratu. Postojala je zamisao da ga se proglasi Ocem Domovine. Kad se to nije dogodilo, to onda najviše pripada hrvatskom Ataturku i Ben Gurionu, dr. Franji Tuđmanu.

Dvo i pol metarski kip don Mihovila Pavlinovića. Djelo akademskog kipara Marka Gugića
Ana Bilokapić pročelnica KO Imotski i saborski zastupnik Kajo Bučan svečano su otkrili kip. Začetnik ideje je don Vjekoslav Pavlinović.

Pripremio: Stjepan Roglić

Spašavanje ozlijeđenog planinara s Biokova

Posljednja akcija spašavanja pokojnog JOŠKA BOŽIĆA

Pošto imamo običaj izvještavati o akcijama GSS-a Stanice Makarska htio sam napisati ovaj dodatak postu.Dana 27.svibnja 2007. prilikom Dana planinara Dalmacije na Biokovu, na kojem se okupilo oko 600 planinara iz 30-ak planinarskih društava iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jedan od sudionika Tonko Rajić (55) iz Uskoplja ( Gornji Vakuf ), se okliznuo na planinarskom putu i ozlijedio nogu.Planinar se nalazio na nepristupačnom terenu, dva sata hoda daleko od najbliže ceste na pola puta između vrha Sveti Jure i Turije. U pomoć su mu je priskočila dežurna ekipa GSS-a iz Makarske, koja mu je zbrinula i imobilizirala ozljedu. Zbog izuzetno nepristupačnog terena u pomoć je pozvan helikopter HRZ-a sa tročlanom ekipom GSS Split, kako bi se unesrećeni izvukao i na najudobniji način prebacio do bolnice. Unesrećeni je zajedno sa spašavateljima na užetu pod helikopterom prebačen do Turije, a zatim u helikopteru do bolnice Firule, čime je akcija okončana.
Akciju spašavanja sa neslužbene stranice HPD Biokovo Makarska; http://divojarac.blog.hr/

Stjepan Roglić

Pogled na Župu

Pogled na Župu snimio:Stjepan Roglić
Da bi vidjeli veću sliku -KLIKNITE NA NJU!

O Biokovu pogledajte još linkova:
http://www.plsavez.hr/hr/Dan_dalmatinskih_planinara/2007 http://www.plsavez.hr/hr/Planinarska_kuća_Akademik_Josip_Roglić

http://www.plsavez.hr/hr/Sveti_Roko
http://www.plsavez.hr/hr/Sutvid_(_Sveti_Vid_)