Čestitka

CRKVA U ŽUPI UKRAŠENA VITRAJIMA JOSIPA BOTTERIJA DINIJA

U prigodi blagdana svetog Jure biokovskog u crkvi svetog Ivana Krstitelja u Župi, blagoslovljeni su vitraji koje je izradio splitski akademski slikar Josip Botteri Dini, a svom rodnom mjestu darovala ih je obitelj Buljubašić. Tom je prigodom predstavljena i knjiga "Vitraji u Župi", a urednik izdanja župnik don Ivan Turić istaknuo je kako se Župljani za svoju crkvu stoljećima brinu kao za zaručnicu i neće je prepustiti zaboravu, čemu je najbolji dokaz potpuna obnova župne crkve u posljednjih nekoliko godina, a kruna uređenja je postavljanje ovih spomena od stakla.Autor devet vitraja koji prikazuju temeljna Otajstva kršćanske vjere i svece, zaštitnike upozorio je kako svoj kraj nije dovoljno samo nositi u srcu, već mu je bitno i udahnuti život, na jedan način prekinuti pravilo da se sve vezano uz kulturu i umjetnost događa u dalmatinskom priobalju i gradovima.Nakon blagoslova vitraja i predstavljanje knjige Župljanima i njihovim prijateljima koji su stigli iz čitave Dalmacije, pjevali su umjetnici splitskog Hrvatskog Narodnog kazališta, solisti Snježana Katić, Ivica Čikeš i Stefan Kokoškov, vokalni kvintet Teatar, a druženje je nastavljeno pred Župnim dvorom.
Damir ŠARA
Priredio:Stjepan Roglić

Župljani osnovali Eko – etno udrugu «Vrdol»

Članovi Eko-etno udruge "Vrdol"iz Župe

Na osnivačku skupštinu udruge održanoj 27. rujna 2003. godine, odazvalo se dvadesetak Župljana koji su izrazili želju da svojim radom doprinesu razvoju i vrednovanju svoga kraja

Selo Župa u Zabiokovlju bogatije je za novu udrugu. Želje stanovnika i raseljenih Župljana da se organiziraju i na neki način očuvaju i promoviraju svoj kraj dijelom je ostvarena osnivanjem eko - etno uduge Vrdol. Na osnivačkoj skupštini udruge, održanoj 27. rujna, odazvalo se dvadesetak Župljana koji su izrazili želju da svojim radom doprinesu razvoju i vrednovanju svog kraja.
Usvajanjem Statuta i Izbornog tijela udruge bili su preduvjeti da se zakonski okvire postavi i pravno utemelji rad udruge.
U tijela udruge izabrani su: za predsjednika Dinko Vuletić,
upravni odbor: Frane Turić, Tomislav Luetić, Stjepan Roglić i Ivo Roglić,
tajnica udruge Melita Luetić,
nadzorni odbor: Igor Roglić, Branko Miloš i Miro Buljubašić.
Cilj udruge je da svojim djelovanjem zaštitimo prirodnu i kulturnu baštinu, očuvamo i promoviramo prirodne vrijednosti kao temelj preduvjeta zdravog života, organiziramo sportsko - rekreativnu djelatnosti kao i da izdavačko – promidžbenim aktivnostima promoviramo ovaj kraj. Prostor Zabiokovlja dosta je zapostavljen u svkom obliku, ali zbog svih osobnosti i vrijednosti koje ima zvijezda su vodilja nama u udruzi da ustrajemo – istaknuo je Ivo Roglić, jedan od inicijatora pokretanja udruge.

Piše i snimo: Stipe Bušelić
Priredio: Stjepan Roglić

Iz tjednika Makarska kronika 30. rujan 2003.
(Da bi vidjeli uvećane slike kliknite na njih)

Čišćenje prijevoja Turija

Zbog nesavjesnih vozača, loše organizacije odvoženja komunalnog otpada i galopirajuće betonizacije na svakom koraku vidljivi su tragovi nebrige za okoliš. Među rijetkima koji su pokazali da im je stalo u kakvom okruženju žive su entuzijasti Eko-etno udruge Vrdol Župa koji su uz pomoć Parka prirode Biokovo i članova Hrvatskog planinarskog društva Sveti Jure iz Zagvozda, Dobrovoljnog vatrogasnog društva Zagvozd, Lovačkog društva Zec iz Zagvozda organizirali akciju čišćenja prijevoja Turija. Na akciju se u nedjelju odazvalo trideset dvoje ljudi koji su očistili širi prostor prijevoja Turije i skupili oko osam metara kubnih raznog otpada.
Nakon završene akcije ugodnija slika za oči privući će veći broj prolaznika i turista da se zaustave i uživaju u prekrasnim vidicima u hladovini borova.

Piše i snimio: Stipe Bušelić
Priredio: Stjepan Roglić

Iz tjednika Makarska kronika 31. svibanj 2005. godine

Otac s ružom, dušom i zbirkom

Don Ivan Turić

Bijakovo kršna, kamenita, u tebi su dica plemenita

Nakon povratka u rodnu Župu, don Ivan Turić je odlučio zbirku umjetnina koje je skupljao čitava života darovati svome zavičaju. No, za gradnju galerije muzeja u Župi nema novca, pa se Padre de la Rosa nada pomoći mecena, općine i države

Argentinska sirotinja zvala ga je Padre da la Rosa, živio je dvadeset godina među najbjednijima ovoga svijeta, gradio im škole i crkve, hranio ih i odijevao, bio jedan od stotina tisuća koji životare u naseljima nedodirljivih Latinske Amerike, favelama. No, to je samo dio životnog puta hrvatskog svećenika don Ivana Turića, misionara koji se nakon gotovo četrdeset godina vratio u svoju rodnu Župu, kako bi i svome puku bio na korist i blagoslov.
Ali vratimo se na početak svećeničkog službovanja don Ivana, koji je započeo studij Bogoslovije u Beču, a završio ga u Houstonu, dok je zaređen u Texasu. Za razliku od mladomisničkog običaja da na slavlju dijele šarene svetačke sličice, don Ivan je dao izraditi jednostavne, bijele, na kojima je bio ukršten natpis SMILE. I smiješak je do danas njegovo najmoćnije oružje.

Ljubav u favelama

— U rodnoj Župi Biokovskoj slavio sam mladu misu 1968. godine, a na fešti se zapjevala i pokoja zabranjena pjesma, poput Ustani bane. Odjek je došao do ušiju Udbinih doušnika, no bio sam brži, i ponovno sam se našao u Houstonu. U tamošnjoj sam luci zastupao katolički Apostolat mora, brinući se u međunarodnom centru za pomorce o potrebama mornara naše vjere - govori don Ivan.
Jedan je od rijetkih svećenika koji je u znak solidarnosti i po prastaroj mornarskoj užanci - nosio naušnicu. Kad je preselio na suho, ostala mu je vrijedna zbirka, iz koje je i nama darovao dvije prekrasne rećine. I upozorio nas kako postoje tri vrste ljudi: mrtvi, živi i mornari.
Drži kako je njegov život uvijek bio prožet znakom križa, a kao potvrdu ispripovijedio nam je susret sa stigmatiziranim kapucinom fra Pijom iz Pietrelcine, nedavno beatificiranim, do kojeg ga je doveo njegov osobni liječnik, Slovenac.
— Fra Pio je bio do mene i kazao mi: "Ivane, postat ćeš svećenik, a tvoj će život biti označen križem!" Tada sam ga prvi put vidio, a on me zazvao po imenu, i uistinu predvidio moj život. Od tada pored nevidljiva križa na svojim prsima nosim i srebrni misionarski križ. Pripadao je jednom nizozemskom biskupu koji je misionario u Kini, i nikad ga ne skidam…
Kao i mnogi stanovnici siromašne Župe, članovi don Ivanove obitelji raseljeni su po svijetu, a još od 1800. godine pokraj Buenos Airesa nastanjen je dio njegove obitelji. Posjećujući ih, prvi put se sreo s bijedom ove velike zemlje, golemim brojem siromašnih i njihovim nomadskim naseljima u predgrađima megapolisa. Od houstonskog nadbiskupa dobio je dozvolu da se pridruži hrabrim europskim misionarima koji pokušavaju ublažiti njihov jad.
— U Rosariju, jednom od velikih gradova u kojima sam djelovao, postoji u srcu grada jedna takva Villa miseria, selo siromašnih, ili na portugalskom favella. Neopisiva je to neimaština. Od kartona, najlona i limova konzervi koje se ispravljaju u pločice, grade se nastambe, čak je moja prva crkva bila od takva materijala. Bio sam prvi svećenik među njima, no identificirao sam se s njima vrlo brzo. I mene je siromaštvo pritiskalo od djetinjstva, imaju puno djece, nas je bilo desetero, dolaze iz daleka, baš kao i ja, a čuli su da negdje ima života, i oni ga traže. Dolaze u velike gradove s nadom u bolje sutra, a nalaze gorku realnost. Ponekad izgledaju zastrašujuće, i zato jako teško dobivaju poslove, no imaju velika srca, i ne boje se djece, smatraju ih blagoslovom. Na deset tisuće odraslih bilo je čak trideset i pet tisuća djece, prisjeća se misionar, dodajući kako ljubav roditelja za djecu seže čak dotle da mališane u crkvu donose na rukama, kako ne bi isprljali noge u blatu!
U neke dijelove favela nemaju pristup ostali građani, pa čak ni policija, no Padre da la Rosa je mogao ući. Kaže kako je od njih naučio puno o ljubavi za bližnje, zajedništvu, milosrđu. Uz pomoć europskih donatora izgradio je crkvu s popratnim sadržajima, a jedan od mecena bio je i njegov rođak, liječnik u Argentini. Mise je don Ivan služio s ružom u ruci koju bi na koncu darivao nekom od vjernika, pa mu odatle romantična titula Oca s Ružom, a on će skromno zaključiti kako je sretan što je mogao biti instrumentom Božje ljubavi.
— Moje tijelo i misli godinama su bile razdvojene, patio sam za mojom Župom, za Hrvatskom, koje me nisu trebale, ali ja sam trebao njih. I vratio sam se 1997. godine, zamolio tadašnjeg nadbiskupa splitsko-makarskog msgr. Antu Jurića da me primi, a on mi je velikodušno dao službu u rodnom mjestu, znajući koliko mi to znači. Nigdje brda ne grle svoje ljude kao ovdje!
Dok nam toči vino, dodaje:
— Znate zašto se naše vino zove Suza? Jer suziš kad ga obrađuješ, suziš kad ga piješ, i suziš kad ga nestane! I to jedan od razloga, zbog kojeg je ovdje lijepo, iako je ostalo veoma malo svijeta, tek stotinjak. Kad zimi blagoslivljam prazne kuće, ponekad me uhvati smijeh: ja sam idem okolo i molim u toj pustoši… Ako ljude ne možemo vratiti u Župu, pokušavamo im barem sačuvati svijest o korijenima, neka znaju odakle su i neka dolaze barem povremeno.

Palača u Imotskom

Vidjevši kako hrvatski narod gradi tuđe kulture, don Ivan je odlučio zbriku umjetnina koje je skupljao čitava života pokloniti svom zavičaju. No, za gradnju galerije muzeja u Župi nema novca.
— Nikad vam ja nisam imao ni televiziju, ni dva para cipela, ni novo auto, vazda sam bio u dugovima, često na koljenima, pokušavajući štogod isprositi za svoje siromahe. No, umjetnost sam volio, pa i odzvao sam se najljepšoj glazbi, Božjem glasu. Odustao sam od gradnje u Župi, i našao u Imotskom jednu prekrasnu malu palaču koja je pripadala venecijanskim plemićima iz obitelji Colombani, guvernerima Imotske krajine. Lijepa je, od klesanog bijelog kamena, mislim da je pogodna za smještaj ovih mojih malih djela velikih majstora koje darujem svome narodu. No, urediti je mogu samo uz pomoć mecena, općine ili države, pa se nadam da će oni prepoznati vrijednost koju im želim ostaviti - veli don Ivan, čovjek čija je životna staza bila tvrda poput biokovskog kamenjara, no uspio ju je omekšati svojim križem i smiješkom, i posaditi u hladna srca onu svoju Ružu.
Napisao: Damir Šarac
Priredio: Stjepan Roglić

Proradio BIOKOVO COM

Pozdrav Župljanima po cilom svitu kao i ekipi blogera iz Zagvozda koja se očito trudi oplemeniti ovj naš kraj. Posao nije lak zato vam dajem punu podršku. Za informaciju možete navratiti na www.bijakova.com gdje se trudimo na web pustiti ipak malo više sličica i podataka o Župi. Samo naprid. Pozdrav od www.bijakova.com
Davor Turić
Hvala Davore i mi želimo svako dobro tebi na uređivanju vrlo lijpih stranica BIOKOVO.COM.link smo postavili na našim linkovima.
Ante Milić

ŽUPA NA KRAJU ILI POČETKU

Napoleonova cesta od koje osta samo tabla ukresana u stini na brdu Turija i pokoja podziđana okuč što svojin zidinan strši iznad procipa di je tunel, čeka izminu. Malo niže priko Rašćana radi se autoput. To za mišćane sela Župe smišćenog na samon početku kamenite udoline put Vrgorca ne znači ništa. U mistu je ostalo nikoliko starije čeljadi kojima put više i nije put, pogotovo jin ništa ne znače bisne makinje što po njemu tandrču.


Ispod tunela oklen puca pogled na dolinu između Bijokova i oštrog Metokita, na jednoj od zapušćani njiva župljanskog zaseoka Turija, smišćena je kuća obitelji Gudelj. U dvorištu je bunar kroz koji teče živa voda o kojoj svidoče i jablanovi dvistotinjak metara niže.

Ispod tupinasta tla sigurno se skriva rika ponornica. Jednon davno kuša san studenu vodu iz tog bunara, pa me vuče želja ponovo se napit.
Nisan je liznijo! Nikoga nema za dočekat gosta. Gudelji su davno odselili, zato iđen dalje nizbrdo kud i ponornica. Ko će je znat, možda ova rika teče uzbrdo!
Malo niže iznad prosika za cestu, u malomu vinogradu rade Ante Pavlinović i žena mu Mara.
- Oće li posa mladenci?! - pitan ji vičući sa ceste.
- Kakvi smo ti mi mladenci?! Stari smo, još moramo raditi dok nan ne pukne u leđima.
- Nije van vinograd baš za puknit u leđa!
- Bilo je ovde iljadu i četristo komada loza. Ja, otac mi i pokonji brat, tupinu smo mašklinin krčili kako bi zasadili loze. E, koje su to bile muke? Kad smo sve to uradili, loze doveli na pun rod, dođe i cesta, i to po sri naši truda. Vidi šta ostade od vinograda. Okatice iljadu i četristo komada! - maše Ante prston iznad glave - za svu učinjenu šćetu dali su nan novaca u vridnosti samo tri dana oranja. Sve san ja to pritrpijo i još dva infakta. Ne dan se! Čuva me ova klima - ogledava se okolo sebe.


- Čuva tebe žena! U bocun ti je ulila vodu, a ne vino.
- Jesan, jesan, čuvan ga sad kad je ostarijo! Ko ga je čuva kad je obigrava svit? E, to ti ga ja ne znan - javlja se Mara.
- Sve san obaša i Njemačku i Austriju. Odeš zaradit, dođeš i sve to uziđaš u zidine i tako iz godine u godinu. Još tome dvajes devet godina, devet miseci i tri dana u Melijoraciji za samo 450 kuna mirovine, pa neš dobit infakt. Čudo san i živ!
- Siti li se mlađarija turnit koju kunu za u gostionu?
- Ha, ha! Imamo ti mi i kravu i tele, ali neće dočekat dogodine! Ne moremo mi više!


Baba ljuta na dida

U sri Župe iz ulice na glavnu cestu sa frezon omira izletit 75-godišnji Ivan Turić. Vozi tvrdo držeć rogati volan nagnut naprid ko da je na trkaćem motoru. Iđe kosit travu i tvrdi kako je freza bolja negoli ijedno magare. Nema kad ni razgovarat, jer posa je posa, sviđa ti se ili ne sviđa.
- Eno ti tamo u kući moja unuka profešurica, š njon razgovaraj - veli stiskajući gas.
Freza breči ko deset trkaći motora, a jedva se miče.
Malo dalje u čisto održavanu dvorištu između kameni kuća na sopi side Ivan i Stana Garmaz.
- Baš van je ovde lipo! Mir je i sve mirluši. Vidi kumpira, nisu ni u polju vaki! Sve je čisto!
- A, ima nike nevolje! Šta će to sve kad nema nigdi nikoga, nema ko ni izbrljat - odgovori priko volje Ivan. Stana ljuta odmajiva rukon.
- Valjda će se neko od dice ili unuka vratit u selo - nastojin ji pridobit za razgovor.
- Oće, oće! Ošli su ima dvajest, trijest godina pa će se vratit. Dašta će!
Pošto se nisan napijo vode na Turiji, povede me Ivan priko puta na dobro očuvanu kamenu čatrnju punu kišnice, baci u nju zingani sić, dva-tri puta ga zaroni kako bi voda bila ladnija.
- Nema ništa slađe od kišnice iz zinganoga sića! Virujte mi se!
- A eto, sinko, pij! Kad je čovik mlad i zdrav sve mu je slatko. Čistija ne more bit nego je. Dobili smo mi vodovod, ali ne pijemo iz njega.

Maločak dalje u selu nađe Ivanovu unuku, profešuricu hrvatskog jezika, Adrijanu Turić i babu koja ljutito zažugelja profešurici iza leđa, odlazeći na njivu za didon Ivanon.

- Baba je nešto ljuta na dida, a ja sam ovaj tren sa posla. Rođena sam u Splitu, fakultet sam završila u Zadru, tražila sam posao ali ga nisam mogla naći i ukazalo se mjesto nastavnice u Dragljanima, pet-šest kilometara prema Vrgorcu. Prihvatila sam posao i vratila se kod dida. Od malena sam dolazila na školske raspuste u Župu i bilo mi je žao zašto sve više ljudi odlazi iz sela. Sad tu stanujem i lijepo mi je. Nije više Župa na kraj svijeta kao što je bila, jer je cesta dobra i sve je onda blizu, imamo telefon, vodu, samo nema ljudi. Doći će vrijeme kad će ljudi uvidjeti da je tu zdravo i lijepo živjeti. Neke od životnih vrijednosti koje su u gradu već odavno nestale tu još postoje. Koliko čujem od drugih, svi kažu kako će se vraćati.

Iz Adrijanini usta u Božije uši, a ja gazin uskin asfalton kroz selo dalje di u pritorak za koze brime grma ugurava Nediljka Garmaz koja nije za razgovor jer je more brige. Zato san sijo prid kuću Mile Garmaz di domaćica sidi zagledana u zapušćane pristave.
- Je li dobra ladovina?
- Komu je, komu nije!? Meni sada drugo ništa i ne priostaje.
- Eno susida još iđe manit grma, donila je veliko brime.
- A šta će kad joj je sve palo na time. Prije se po grm išlo u Bijakovu, a sad je grm doša do kuća i nema ga ko brat ni jist. I čeljad i živinu moš izbrojit na prste. Dica ošla za poslon, a ovde ostala starčad koja jedno po jedno umire. Kad nas ne bude, ovde više neće bit nikoga. Same puste zidine! Niki dan umri čovik i žena, jedno za drugin. Smirili se! Osta nas deset.
- Svi stari u selu su doživili priko osandeset godina pa se more reć kako se ovde dugo živi.
- Je, živi se dugo i teško!
- Oće li se koje vaše dite vratit?
- Di će se vratit i na šta. Da je bilo prija dvadesetak godina otvorit kakav pogon di bi se moglo radit i zaradit, a sad kad nema nikoga... Za kupit nešto ili otić u doktura moraš u Zagozd, nema se čin. Suboton i nediljon, kad dođe koje dite s auton, doktur ne radi.
- Dobro rečeno, tribali bi dokturi jednon tjedno doć ili poslat medicinske sestre u selo prigledat nemoćne i vidit šta jin triba od likova. O tome bi općinari tribali vodit brigu! Tribalo bi i sa kojin trgovcen dogovorit da dogoni potribno.
- Miša mu, to je! Trgovac Gojo iz Rašćana nan svako drugi dan dogoni kruv i druge stvarčice.
- Eto, naša se neko pametan i brižan! Sićaš se štagod lipoga baren iz mladosti?
- Ništa sinko! Cili se život samo trudi i trudi! Evo, za šta?!

Slavonka na kamenu

Ne zamirite, virni čitaoteljii, što stalno pišen razgovor. Želin ričima mišćana prikazat njijove tegobe i potribe. Sva moja naglabanja nisu vridna triju riči njijova razgovora i promoćutna pogleda koji otkriva istinu godina življenja u ovomu kraju. Cili trud i bore vrimena bi se lako podnile samo kad bi se barem unučad vraćala i u svome selu našla podumintu života.
U sri sela žive Milan Selak, komu je did doša iz Rašćana na ženinstvo, i Marija koju je Milan odajuć za poslon naša u Slavoniji i doveo je za ženu.
- Niko ne bi reka da ste Slavonka već prava Dalmatinka. Kad ste došli?
- Došla san prije 50 godina iz bogata kraja, ovde na ništa. Sami kamen.
- Mogu zamislit kako van se činilo sve ovo kad ste došli iz ravne Slavonije di nema kamena za lika. Zašto niste donili maločak bogastva za prisadu?
- Ja san radio i svačin se bavijo! - upade Milan u rič - Nije mala šala četerest godina radnoga staža po svitu. Nepisano ne spominjen! Sad san u mirovini, sa ženon čekan dicu i unučad.
- Ima li se ko brinit o selu i ovo malo mišćana?
- Imamo dobra svećenika, don Ivana koji je obiša svit, a evo je puno toga uradijo za misto. Imali smo mi i od starine jednog svećenika o komu se i dan danas priča.
Nadaleko poznati fra Matija Brnjić koji se u turska vrimena borijo za prava ovdašnji ljudi zbog čega su ga Turci zarobili i odveli u Brišnik kako bi ga tamo smakli. Mišćani Brišnika su pripoznali fra Matiju pa su se sa Turcima pogađali kako bi ga otkupili i spasili od smrti.
Turci su tražili za njega tovar primorski suvi smokava i vriću zlata. Zlato je prikupljeno po selima, smokve donešene iz primorja i svećenik je spašen.
Danas u Župi nema Brnjića jer su odselili u Krstatice, a i u Krstatican ne znan ima li ko.


Trevijo u nevakat
Na cesti ispri Buljubašića kuće dvi suside beru cvitove lipe za čaj.
- Ovde je sve okasnilo dvadesetak godina, i voda i telefon. Gledajte onu obnovljenu školu, u njoj je početkom osandeseti bilo osan razreda učenika, a sad je prazna. Osandesete godine su bile godine iseljavanja. Vidite šta je ostalo, ništa! Povratak nazad?! Nema se tu osnova za vraćanje - rekoše mi, ne prikidajući obirat lipu.
Malo niže obnovljena velika kamena kuća pokrivena kamenin pločan i urađeni vrtli oko kuće iz daleka mame pogled, ali je ispri rampa ko na carini i veliki pas pa ne mogu dalje. Čeljadi nema ili san trevijo u nevakat.
Rečeno mi je da je sve to vlasnika firme SEM, a vlasnik je Buljubašić.

Kako god, ja završavan ovo putovanje u nadi kako san van koliko-toliko približijo ovo selo na početku (ili kraju) Imotske krajine

Augustin AGO Kujundžić

KOMENTARI:
Dragi moji,
sve vas skupa pozdravljam,svaka pohvala vašoj i našoj stranici,ali imam jednu veliku kritiku za vas.čitala sam onaj vaš tekst "kroz župu" ili nekog drugog sličnog naslova a dotičnog pisca necu imenovat.na kraju teksta se spomnje don Matija Brnjić i nije Brnjić nego Brnić,te se navodi kako Brnići ne žive više u župi da su se odselili u Krstatice,što nije točno!!!!!!!porodica Brnića je živa i dolaze redovito u Župu i ponosni su na nju.župu ne čine samo Miloši,Buljubašići,Luetići,Turići i ostali koji se stalno spominju na ovoj stranici i koji se samo mogu viditi sa slika Puta križa,sv Ivana i za ostalih blagdana u našoj Župi,a di su vam draga moja Gospodo Brnići,Levade, Šarići,Lelasi i ostali,malo proširite vidike Župe!!!!!!samo da vam dam jedan podatak 80 % satnovništva Župe u prošlosti su činili upravo Brnići i Šarići sa štovanjem ponosna Župljanka.
Ivana Bl.

Don Mihovil Pavlinović velikan našeg kraja

OTKRIVANJE SPOMENIKA DON MIHOVILU PAVLINOVIĆU (10.01.2007)
Što je stara kultura na području Imotske krajine pokazuje i činjenica o osnivanju prve čitaonice 1870.god. na tim prostorima. Onom što slijedi nije međutim, direktno upućeno na korjene kulture u Imotskom,već o velikanu po kojem imotska Knjižnica i nosi ime. Noseći naziv „Don Mihovil Pavlinović“ Knjižnica je godinama čuvala od zaborava lik i djelo hrvatskog preporoditelja, koji se posebno politički isticao boreći se za interese naših ljudi. Pored naziva Grdaske knjižnice u Imotskom don Mihovil Pavlinović dobio je i još jednu potvrdu za svoj rad te koliko niti mlađi naraštaj ne zaboravlja. A to je postavljana grandiozna skluptura na tormeđi; Vrgorac, Imotski, Makarska.VOĐA HRVATSKOG NARODNOG PREPORODA,DON MIHOVIL PAVLINOVIĆU povodu 120 obljetnice smrti svećenika, domoljuba i književnika don Mihovila Pavlinovića u Rašćanima, u Zabiokovlju, 30. rujna otkriven je spomenik tom hrvatskom velikanu koji je izniknuo iz plemenitog krša podno Biokova,zavičaja glasovitih hrvatskih vizionara Andrije Kačića-Miočića, Josipa Roglića, Mate Ujevića, Tina Ujevića i brojnih drugih sinova ovoga kraja.Začetnik zamisli za podizanje spomenika je don Vjekoslav Pavlinović, umirovljeni svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, predsjednik Odbora za podizanje spomenika, u kojem su još i mons. Ante Jurić, nadbiskup u miru, don Luka Vrljičak, don Ivan Turić, župnik Župe Biokovske, dr. Marko Turić i dr. kajo Bučan, saborski zastupnici i drugi brojni uglednici.

RAZGOVOR:DON VJEKOSLAV PAVLINOVIĆ (Razgovarala Dragica Zeljko-Selak)Tko JE don Mihovil Pavlinović? Gdje se rodio?

Don Mihovil Pavlinović je svećenik, domoljub i književnik. Dodao bih dobar svećenik,izvanredan političar i vrstan književnik, predvodnik i prosvjetitelj hrvatskog naroda u ovim krajevima u drugoj polovici 19. st. Rodio se 28. siječnja 1831. god., a umro je 18. svibnja 1887.god. Za svećenika je zaređen 23. rujna 1854.god. u splitskoj prvostolnici. Najveći dio života bio je župnik u Podgori. Don Mihovil se već u sjemeništu isticao svojim domoljubljem. Postao je pokretač i vođa Narodne stranke, oko 1860.god. Nekoliko je puta biran u zastupnika u Dalmatinskom saboru. Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru i bečkom parlamentu.

<>

Svećenika i književnika njegove veličine bilo je popriličan broj. No, političara vrlo malo. Don Mihovil spada među najzaslužnije ljude za priključenje Dalmacije Hrvatskoj, suprotno željama Bajamontija i autonomaša. Spasiti Dalmaciju, za Hrvatsku, povijesni je uspjeh. Vratiti hrvatski jezik u sve institucije od Crkve do sudstva u Dalmaciji. Zamislite da danas u Imotskom vladaju Talijanaši, da naš čovjek vodi sa sobom prevoditelja u sud ili matični ured!

Zašto mu je podignut spomenik? Zašto u Rašćanima?<

BR<>

U Imotskom je otvorena čitaonica 1870.god. Čija je to zasluga?

<BR< <>Za Imotski je bio veliki kulturni i politički događaj otvaranje čitaonice. Hrvatsku čitaonicu otvorio je Don Mihovil Pavlinović svojim značajnim političkim govorom, 08. veljače 1870.god. To je bio prvi njegov znameniti govor: „Besjeda na slavi Imotske čitaonice“ a drugi, „Besjeda svojim biračima“, koji je izrekao, 04. srpnja 1870.god., kada je izabran za imotskog zastupnika.. Spomenuti govori smatraju se najvažnijima koje je izrekao. U njima je iznesen program cijelog kasnijeg njegovog političkog djelovanja. Obnova spomenute čitaonice koja je dovršena ove godine, a koju je svečano otvorio ministar kulture Božo Biškupić upravo i nosi naziv „Don Mihovil Pavlinović“. To je samo još jedan kamenčić u mozaiku zahvalnosti tom hrvatskom sinu, „hrvatskom Prometeju“, kako ga je nazvao Ivo Runtić.Tko je autor skulpture koja će se postaviti u rašćanima?Lik u bronci don Mihovila Pavlinovića djelo je mog prijatelja kipara Marka Gugića, istaknutog hrvatskog kipara, koji veoma vrednuje don Mihovila, a kroz svoj rad postao je najveći darovatelj ovog pothvata. Brončana je skulptura visoka dva i pol metra. Projekt perivoja izradio je arhitekt Edo Šegvić.

Odakle zamisao i tko je pokrovitelj cijelog projekta?

To mi je bila dugogdišnja želja da svom prezimenjaku, koji mi nije ništa u rodu, podignem spomenik zahvale za njegov nacionalni preporod kojim je Dalmaciju spasio od propasti. Glavni je pokrovitelj Sabor RH, ali i brojne institucije i pojedinci.

Je li Imoćanima ostao u pamćenju?

Niti najstariji Imoćani, ne mogu se sjećati don Mihovila, koji je umro pred 120 godina. Ali je još ljepše ono, to je ostalo kao jeka njegova djela. Djelo je nadživjelo i živjeti će dok je hrvatske i Hrvata. Njegovi govori su suvremen misli, koji i danas imaju i uvijek će imati svoju vrijednost. Tužno je bilo biti Imoćanin u siromaštvu, neznanju i pod tuđom vlašću. Don Mihovil vraća nadu i ponos, uspostavlja narodnu vlast i hrvatski jezik.Književnik, sakupljač narodnog blaga?Velika hrvatska duša don Mihovila, nije samo hrabrim govorom davala snagu našem čovjeku, već i pisanom riječju.Pjesme budnice, političke studije, poučne priče bijahu s istim ciljem:podizati narod duhovno,kulturno i tvarno. On sam uči od naroda, bilježi riječi i narodne običaje. Važnija djela su mu: „Pjesme i besjede“, Različiti spisi“, „Pučki spisi“, „Puti“,…U književnom radu isticao se posebno kao sakupljač narodnih pjesama. Tako je 1876.god. predao Matici hrvatskoj, veliki zbornik hrvatskih narodnih pjesama. Mnogo ih je sabirao po Dalmaciji i Bosni i Hercegovini. U tom zborniku koji sadrži 1765 narodnih pjesama sadržane su i pjesme koje je zapisao po Imotskoj krajini.Može li pavlinović stajati uz bok Ante Starčevića, oca hrvatske domovine-oca hrvatske misli?Dr. Ante Starčević za svakog Hrvata je neupitna veličina.No, niti jedan naš velikan nije se toliko srodio s narodom kao don Mihovil. Propješačio je cijelu Dalmaciju, BiH, Sloveniju. Zato mu i jest na spmeniku misao vodilja: Ispod gore niko Na vise se peo S narodom se sviko Narodni vez veo. Budući je osjetio razmišljanje i težnje naših istočnih susjeda, odbacuje jugoslavenstvo kao veliku opasnost za Hrvate. Negdje će napisati od prilike:“Ništa je ono što rade Osmanlije, što će biti ako Srbi dođu do moći u Bosni.“ Proročki je gledao ono što se događalo u Drugom svjetskom ratu i u Domovinskom obrambenom ratu. Postojala je zamisao da ga se proglasi Ocem Domovine. Kad se to nije dogodilo, to onda najviše pripada hrvatskom Ataturku i Ben Gurionu, dr. Franji Tuđmanu.

Dvo i pol metarski kip don Mihovila Pavlinovića. Djelo akademskog kipara Marka Gugića
Ana Bilokapić pročelnica KO Imotski i saborski zastupnik Kajo Bučan svečano su otkrili kip. Začetnik ideje je don Vjekoslav Pavlinović.

Pripremio: Stjepan Roglić

Spašavanje ozlijeđenog planinara s Biokova

Posljednja akcija spašavanja pokojnog JOŠKA BOŽIĆA

Pošto imamo običaj izvještavati o akcijama GSS-a Stanice Makarska htio sam napisati ovaj dodatak postu.Dana 27.svibnja 2007. prilikom Dana planinara Dalmacije na Biokovu, na kojem se okupilo oko 600 planinara iz 30-ak planinarskih društava iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jedan od sudionika Tonko Rajić (55) iz Uskoplja ( Gornji Vakuf ), se okliznuo na planinarskom putu i ozlijedio nogu.Planinar se nalazio na nepristupačnom terenu, dva sata hoda daleko od najbliže ceste na pola puta između vrha Sveti Jure i Turije. U pomoć su mu je priskočila dežurna ekipa GSS-a iz Makarske, koja mu je zbrinula i imobilizirala ozljedu. Zbog izuzetno nepristupačnog terena u pomoć je pozvan helikopter HRZ-a sa tročlanom ekipom GSS Split, kako bi se unesrećeni izvukao i na najudobniji način prebacio do bolnice. Unesrećeni je zajedno sa spašavateljima na užetu pod helikopterom prebačen do Turije, a zatim u helikopteru do bolnice Firule, čime je akcija okončana.
Akciju spašavanja sa neslužbene stranice HPD Biokovo Makarska; http://divojarac.blog.hr/

Stjepan Roglić

Pogled na Župu

Pogled na Župu snimio:Stjepan Roglić
Da bi vidjeli veću sliku -KLIKNITE NA NJU!

O Biokovu pogledajte još linkova:
http://www.plsavez.hr/hr/Dan_dalmatinskih_planinara/2007 http://www.plsavez.hr/hr/Planinarska_kuća_Akademik_Josip_Roglić

http://www.plsavez.hr/hr/Sveti_Roko
http://www.plsavez.hr/hr/Sutvid_(_Sveti_Vid_)

Spomenik don Mihovilu Pavlinoviću

Spomenik don Mihovilu Pavlinoviću /snimio Stjepan Roglić/

Na velikom slavlju koje se ne pamti u Rašćanima na granici Imotske krajine i Vrgoračkog kraja, nasuprot zaseoka Pavlinovići, podno Biokove,u nedjelju poslijepodne ,svečano je otkriven spomenik don Mihovilu Pavlinoviću, a u povodu 120.te obljetnice njegove smrti. Velebni brončani spomenik poznatom svećeniku,domoljubu i književniku,rad akademskog kipara Marka Gugića otkrili su saborski zastupnik Kajo Bućan, pomoćnica ministra kulture Ana Bilokapić i don Vjekoslav Pavlinović, najzaslužniji čovjek za ovaj veliki događaj u Rašćanima. Zastupnik u Hrvatskom saboru, Bečkom parlamentu, čovjek koji je najzaslužniji za priključenje Dalmacije Hrvatskoj, vraćanje Hrvatskog jezika u škole i sve državne institucije, crkve,sudove po Dalmaciji,književnik i nadasve veliki domoljub,zaslužio je rekoše brojni govornici u Rašćanima da mu se baš tu odakle su mu korijeni, podigne spomenik. Kao znak zahvale,ali i kao spomen generacijama koje dolaze. Među nekoliko tisuća okupljenih na ovoj svečanosti , bili su I saborski zastupnici Kajo Bućan, Kruno Peronja i Marko Turić, župan Ante Sanader, gradonačelnici Vrgorca. Makarske, Solina, načelnik Podgore gdje je don Mihovil rođen,njegova daljnja rodbina. Svetu misu ispred samog spomenika gdje su tri kamena stupa,koji simboliziraju don Mihovila kao svečenika, političara i književnika, uz koncelebraciju deset svečenika predvodio je nadbiskup u miru Ante Jurić. U bogatom kulturnom programu sudjelovali su brojni kulturni djelatnici iz Solina,Podgore, Makarske i Vrgorca.
Tekst: Radio Imotski

ZNANSTVENI SKUP U POVODU 100-te GODIŠNJICE ROĐENJA AKADEMIKA JOSIPA ROGLIĆA

Da bi vidjeli uvečanu sliku - kliknite na nju!

Priredio: STJEPAN ROGLIĆ

Heroji Domovine

Sjećanje na Maria Luetića
Kao tek završeni, ponajbolji, mladi inženjer brodogradnje, iako iz siromašne obitelji, u Župi Biokovskoj, odbio si primamljive ponude iz inozemstva i javio se u obranu hrvatske grude i prošao sva bojišta, na posebnim zadatcima.
Kao nerazdvojni Antin prijatelj, prihvatio si biti krsni kum Jakovu, koji danas ima 12 godina. Za tu prigodu imao si na raspolaganju svega nekoliko sati, stigao si u Split, bio na svetoj misi i krštenju, ali si nas morao brzo ostaviti.
Kazao si mi, kako je, biti krsni kum, velika obveza i da ćeš brinuti o Jakovu, svome kumčetu.
Muškarci su još zasebno razgovarali, o političkoj situaciji, a mi smo ga pitale, kad će se vratiti. Nasmijao se i rekao - vidimo se uskoro!
A onda smo jedno jutro dobili vijest, da je naš Mario, pao od neprijateljske ruke, u Donjem Vakufu, kad je dotrčao, pomoći i spasiti pogoðenog suborca. Ostali su obojica mrtvi.
Župa Biokovska i Luetići su proplakali, roditelji, braća zanijemili.
Kad je Jakov pitao, tko je njegov krsni kum, kako se zove, gdje je, zašto ga nikada nije vidio, tata Ante mu je ispričao priču o ljubavi koju čovjek nosi prema Domovini, kako je ta ljubav dala snage svima njima, da se bore za Hrvatsku i da su mnogi, nažalost, kao žrtvu prinijeli, svoje živote. Takav je, Jakove, bio i tvoj krsni kum: Mario Luetić. Ti znaš, da svaki put kad iz Zagreba idemo u Split, jedan dan odlazimo u Župu Biokovsku, poljubiti mu roditelje i zapaliti svijeću na grob Tvoga kuma, našega časnika HV-e, kojemu je domovina bila prva velika ljubav.
Mira Donadini
16. listopada 2005.

Poštovanje svima!

Obzirom da sam pročitao ovaj članak vezan za Maria Luetića dužan sam da napišem par slova. Maria sam upoznao još za prvi dana rata kad je sa svojim biciklom dolazio do Zagvozda. Bio je fenomenalan dečko inteligentan kulturan fin ma sve naj naj. Obzirom da sam bio pripadnik 1 HG- Zdruga (Padobranska bojna), njegovi suborci su mi o njemu ma baš sve u superlativima govorili. Čast mi je što sam ga poznavao i Župa se može ponositi što je imala velikog domoljuba i borca.

Goran Lišnjić - Goce

Poznati Župljani

Akademik Josip Roglić

najveći hrvatski geograf

Josip Roglić bio je čovjek ispred svoga vremena; Prije pola stoljeća istraživao je pojave i procese ključne za Hrvatsku danas: prometno povezivanje sjevera i juga naše domovine, značenje obala u suvremenom gospodarskom razvoju, zaštitu okoliša te ono po čemu je bio svjetski poznat znanstvenik – fenomen krša.
Josip Roglić rođen je 1906. godine u ljutom kršu Župe Biokovske. Katolički odgajan, a
svjetovno usmjeren, školovao se u Župi, Splitu i Beogradu, gdje je 1934. doktorirao. Od 1941. radi
u Zagrebu, a 1945. postaje profesor na PMF-u Sveučilišta u Zagrebu. Organizira Geografsko
društvo, vodi Geografski odsjek i Institut za geografiju. Suradnik je brojnih znanstvenih institucija
diljem Europe, Amerike i Azije, gdje uživa ugled renomiranog poznavaoca prirodnih i društvenih
osobitosti krša. Umro je u Zagrebu 1987. godine.
Knjiga Krš i njegovo značenje predstavlja sabrana djela akademika Josipa Roglića, gdje
se na 360 stranica objavljuje 20 njegovih kapitalnih radova, od kojih su neki bitno utjecali na
evoluciju znanstvene misli o morfogenezi krša i njegovoj povijesnoj i suvremenoj socijalnoj
valorizaciji. Moram odati veliko priznanje nakladnicima – Geografskom društvu Split, Hrvatskom
geografskom društvu – Zadar i Geografskom odsjeku PMF-a u Zagrebu, te inicijatoru i nositelju
ideja prof. Mariju Mimici, jer su se izdavanjem ove edicije najbolje odužili nestoru i bardu hrvatske
moderne geografije.
Za predstavljanje ovog izdanja odabrao sam nekoliko sustavno i kronološki povezanih
radova za koje smatram da su ključni, kako za ocrt znanstvenog profila akademika Josipa Roglića,
tako i za razvitak geografske misli u Hrvatskoj.
Jedan od najznačajnijih Roglićevih radova je Unsko-koranska zaravan i Plitvička jezera,
objavljen 1951. godine. Dobro se sjećam svojih brucoških dana, te brojnih znanstvenih rasprava u
Geografskom društvu i studentskom seminaru, gdje se žučljivo raspravljalo o svakom predavanju
akademika Roglića. Autor je u radu, na temelju terenskih istraživanja, utvrdio usku vezu između
prostora različitoga geološko-petrografskog sastava i krških i fluviokrških pejsaža. Na topivim
karbonatnim stijenama, tj. vapnencima, moguć je samo krški korozijski proces, koji može biti
različito modificiran klimatskim utjecajima. Riječna erozija kao temeljni proces potpuno je
isključena.
U radu Polja zapadne Bosne i Hercegovine, objavljenom 1954. godine, Josip Roglić na
primjerima zapadnobosanskih polja utvrđuje da su krška polja vezana isključivo uz nepropusne
PRIKAZI - REVIEWS Geoadria, vol. 9/2, 243-258, 2004.
248
stijene (jezerske naslage) na kojima se razvija normalna i diferencirana erozija, dok su okopoljske
zavale korozijski usječene u kredne vapnence i nastale su najvećim dijelom u toplim klimatskim
uvjetima gornjeg plinocena. Promjenama klime u pleistocenu poremećeni su procesi naplavljivanja
polja i njihove drenaže, što uvjetuje formiranje povremenih jezera. Iako pretežno geomorfolog,
Roglić postupno evolvira i ovdje analizira gospodarsko-socijalne prostorne odnose u kršu koji su
izravno povezani s evolucijom reljefa.
Zaravni na vapnencima je rad iz 1957. godine u kojem akademik Roglić sustavno
objašnjava dotada neshvatljive pojave da u dinarskom kršu postoje prostrane zaravni
(Sjevernodalmatinska, zaravni oko Cetine, Dubrava-Brotnjo-Neretva, Popovo polje) razvijene
isključivo u čistim vapnencima, u kojima inače prevladava pukotinska cirkulacija vode i nema
spiranja. On utvrđuje da su zaravni u vapnencima naslijeđeni oblici i da promjenama klime dolazi
do smjene različitih tipova krškog reljefa u istom kraju. Taj proces naziva fluviokrš, a reljef
fluviokrški...........
dio govora
Prof.dr.Ante Kalodjera

Vaše pismo
Evo igrajući se na internetu naišao sam na Vašu web stranicu i Don Ivana Turića, zaista je sve lijepo uredjeno i to je samo za čestitanje, koristim priliku da pošaljem srdačne pozdrave Don Ivanu u nadi da ću Vas posjetiti u Župi do idućeg ljeta, kako sam planirao. Uz srdačne pozdrave za sve Župljane dakako i za sve Imoćane. Bog. Petar Rajčić Argentina

Otvorena knjiga utisaka

Dragi Župljani i ostali posjetioci ove web stranice obaviještavamo vas da je otvorena KNJIGA UTISAKA ove stranice. Sa desne strane pri vrhu je poveznica: KNJIGA UTISAKA KLIKNI OVDJE. Kad kliknete otvara se novi prozor Knjige utisaka gdje bez da imate i osobni mail možete ostaviti poruku, pisati komentare i slično.
DOBRO NAM DOŠLI !

Naša Župa

»Ljudi koji dolaze ovdje traže mir, nađu ga i imaju mir. U ovoj prirodnoj ljepoti oni traže Boga i njegovu veličinu. Upravo je odraz ove prirode božanska ljepota. Ne može se gledati ova priroda a da se na Boga ne misli. Ovdje, sve govori oko nas, kamen, raslinje, cijela priroda. Sklad i ljepota mjesta govore o veličini Boga«, kaže župnik don Ivan Turić.Na dijelu hrvatske obale Jadranskoga mora, iznad Makarske rivijere, oštro se uzdiže kameni masiv koji pripada planini Biokovu. To je planina koja je na zemljopisnim kartama po svom položaju označena da se proteže od Cetine do Neretve. Pri spomenu Biokova, u narodu tih krajeva taj naziv odnosi se na visoki planinski greben od prijevoja Dupci na sjeverozapadu do niskoga pojasa između Male Vrulje i Osoja. Na jugoistoku Biokova pruža se planina Rilić sa svojim vrhom od 1115 metara nad morem. U tim je granicama planina Biokovo duga 36, a široka 9,5 kilometara. S vrhom Svetog Jure koji doseže visinu 1762 metra nad morem, Biokovo je najviša planina na hrvatskoj Jadranskoj obali. Malo niži vrhovi koji privlače brojne znatiželjnike i ljubitelje prirode strše visoko uzdignuti nasuprot morskim svjetionicima. Prema sjeverozapadu uzdiže se Sveti Ilija sa 1642 metra nad morem, a prema jugoistoku Kimet sa 1536 metara, te neposredno iznad Makarske Vošac izdiže se na 1422 metara.Planina Biokovo kroz povijest promijenila je različite nazive. Mijenjanje naziva ovisilo je o pojedinim kulturama, koje su je okruživale. Prema zabilježenim nazivljima stoji: Adrion, Mons Slavorum i Biokovo. U pisanim se djelima ime planine Biokovo spominje prvi put 3. travnja godine 1382. u ispravi bosanskog kralja Tvrtka I. kojom on potvrđuje knezu Vukcu Nenadiću i njegovim sinovcima posjede koje drže oko Cetine.Kao i drugdje u Hrvatskoj, u prirodnim ljepotama i na biokovskoj visoravni život je cvjetao. Prostor je bio ispunjen ljudima, osobito mlađima i djecom, a danas tek nekoliko stanovnika starije dobi očekuje bolje sutra.Kršćanin se ne smije nikad predati

Spomenik mučenicima ovog Domovinskog rata

Na Biokovskoj visoravni, do koje se dolazi uskim i već potrošenim cestama, župnik don Ivan Turić upravlja s dvije župe koja se nadovezuju jedna na drugu. Župnik je svoje rodne Župe Biokovske u kojoj su najviši biokovski vrhovi i susjedne župe u Rašćanima. »Kao misionar bio sam u Argentini 35 godina. Tamo sam djelovao u pastoralu među siromašnima, posebno među onima s brojnom djecom. Vratio sam se za vrijeme Domovinskog rata, zapravo kad je rat već bio okončan. Tada je u narodu vladala još velika apatija radi samog rata i stanja u kojem su se tada nalazili župljani, a i cijeli hrvatski narod. Po povratku želja mi je bila sijati nadu i reći narodu da nada postoji. Moja je poruka da se ne smije nikad čovjek predati, osobito kršćanin. Nada postoji samo se treba prepustiti Bogu i raditi. Ponekad mi se nasmiju kad ja budim nadu u budućnost ovoga mjesta za koje kažem da će se škola ponovno otvoriti, da će se ponovno čuti dječji plač. Ovo mjesto ima budućnost, jer do Makarske je udaljeno samo 35 kilometara. Svojim položajem i klimatskim uvjetima bit će uskoro atraktivno. Sada je u planu gradnja autoceste koja će proći iznad mjesta i nas približiti moru, a s druge strane ostavit će nas kao oazu mira i ljepote. Nadamo se da će se tunelom povezati Zagvozd s Makarskom i to će nas još više približiti k Makarskoj, jednoj od ljepših obala. Iako se o njemu premalo govori, ovo mjesto je zdravo osobito zbog svoje posebne klime. To je planina kojom struji čisti planinski zrak pomiješan s morskim jer smo otvoreni prema moru. Za primjer mogu navesti što je zabilježeno još prije 400 godina da je u mjestu živjelo više stogodišnjaka. To je jedan franjevac zabilježio prije 400 godina na svom dolasku u Župu. Navodi da je za njegova posjeta bilo dvadesetak stogodišnjaka«, kaže župnik Turić.Rasadnik hrvatskih intelektualaca Obnovljena župna crkva sv. Ivana KrstiteljaPredstavljajući Župu Biokovsku, koja je posvećena sv. Ivanu Krstitelju, župnik don Ivan Turić kaže: »Sam naziv Župa svjedoči da je to staro mjesto u kojem su franjevci imali prvu župu a onda obilazili i osnivali ostale u okružju. Iako danas izgleda pusto, ovo je mjesto 1930. imalo oko 1600 stanovnika. Prema popisu iz 1974, bilo ih je 558, a danas imamo samo 100 stanovnika. Tu je bila jedna od prvih škola u Imotskoj krajini, čak od 1800. Danas imamo župu, imamo školu, crkvu a nemamo djece. Nema nikoga u školi pa je zatvorena. Najmlađi stanovnik je 23-godišnjak. Slično je i sa susjednom župom sv. Mihovila arkanđela u Rašćanima koja je po Šematizmu iz 1974. imala 880 duša, a danas ima oko 250. Škola ne radi jer nema djece. Samo je jadna mlada obitelj koja ima troje male djece«, ističe župnik Turić. Navodi da je mjesto dalo puno intelektualaca, školovanih ljudi. I danas se mnogi nalaze diljem svijeta, a najčešća prezimena su Luetić i Turić. Kao čitava Imotska krajina, ponosni su na svoj kraj. Župnik kaže da je Imotski kao mjesto i grad u svojoj povijesti bio uvijek simbol kršćanstva, hrvatstva i rasadnik hrvatske kulture.Narod živi od skromnostiOpisujući socijalnu sliku župa kojima upravlja, župnik ističe da je narod koji ondje živi radišan i skroman. »Sukladno svojim mogućnostima i stanju u kojem jesu, narod živi od skromnosti. Živi dobro, jer im je i hrana skromna. Kada bi bilo više skromnosti i solidarnosti u hrvatskom narodu i u društvu općenito, mi bismo puno bolje živjeli ovdje na Biokovu. Ovako je narod zadovoljan onim što ima. Sve se koristi u najvećoj mogućoj mjeri. Prolazeći kroz različita razdoblja, narod je tu naučio biti skroman, živjeti ono što mu daju priroda i Bog. A Bog bilo kroz prirodu ili na drugi način nikad ne zaboravlja svoj narod. Ovdje je većinom starije stanovništvo, jer nema mladih. Među samim narodom u mjestu razvijen je znak ljudske dobrote i poštovanja svega onoga što je stoljećima za njih izgrađivano i bilo sveto. U našem narodu, posebno na selu, još ima puno onoga zdravog i plemenitog što resi kršćane. Ljudska čestitost vidi se u ove dvije župe u kojima djelujem«, kaže župnik Turić.Kapela ljubavi - spomen hrvatskim mučenicima Kapela ljubavi je spomenik hrvatskim mučenicimaPo dolasku iz Argentine župnik Turić pokrenuo je niz akcija za obnovu i oživljavanje mjesta. Uredio je i obnovio župnu crkvu, zatim je potpuno uredio grobaljsku kapelu posvećenu ljubavi. Dao je otkopati temelje drevne crkve koja je srušena, a nalazila se na današnjem groblju nedaleko od župne crkve sv. Ivana Krstitelja. Župnik ističe da je ondje po njegovu dolasku bila gomila kamenja koju je raščistio uz pomoć argentinskih unproforaca kojima je služio mise. »Kad sam se vratio iz misija, otišao samu u Bosnu gdje sam povremeno slavio mise za Argentince, a onda sam ih pozvao u posjet u Župu. Kad su došli i vidjeli ruševinu, na moju inicijativu pomogli su mi to raskrčiti i tako smo našli i otkopali temelje stare crkve. Tu je u neposrednoj blizini podignut spomenik župniku koji je mene krstio - don Josipu Braninoviću. Zaklali su ga četnici u brdu 1942. a gavranovi su najavili gdje mu je grob. Temelji stare crkve

Tako je pronađen i kriomice su ga prenijeli u plastu grmlja i pokopali ga tu na groblje. Za dugo vremena nije se smjelo znati da je tu, jer i oni koji su ga prenijeli i pokopali sigurno bi završili kao i on. Po povratku obnovio sam kapelicu i prenijeli smo u svečanom sprovodu župnikove kosti. Pokopan je uz oltar. U to vrijeme zaklan je i župnik susjedne župe don Ivan Čondić. To je mučenička župa. Zato smo podigli kapelu ljubavi koja je znak darivanja života za drugoga«, kaže župnik Turić.Na misu dolaze svi koji su pokretni Župnik don Ivan TurićU novouređenoj kapeli iznad oltara je u sredini Krist, a okolo sunce i imena petorice branitelja koji su iz te župe u Domovinskom ratu utkali svoje živote za slobodu hrvatskoga naroda. S druge strane je spomen-ploča u znak zahvalnosti svima u povijesti koji su dali život za Hrvatsku. »Zahvalan sam našim braniteljima, osobito onima koji su dali svoje živote da su mi omogućili da se mogu vratiti u svoju Hrvatsku«, kaže župnik Turić. Kad je u pitanju dolazak na misna slavlja, župnik ističe da dolaze svi koji se mogu kretati. »Ljudi u ovom kraju poštuju Crkvu i svećenika. Dovoljno je napomenuti da ništa ne treba zaključavati. Svi se međusobno poznaju, a odnos prema crkvi je poseban. Narod drži do svojih običaja. Tako je i s davanjima svećeniku. Iako znaju da meni ne treba, oni kažu: Vi ste naš svećenik. To je naša obveza, to su naši osjećaji prema Crkvi, prema svećeniku.« Mještani su posebno zahvalni Juri Buljubašiću Bulji koji je darovao nove vitraje za crkvu koje je izradio Josip Botteri. U susjednoj župi, u Rašćanima, crkva sv. Mihaela najstarija je u imotskom kraju. Sagrađena je 1601, a župa je osnovana 1599, dok je župna crkva sv. Ivana Krstitelja sagrađena i posvećena prije jednog stoljeća.Priroda svjedoči Božju nazočnost»To je lijep kraj. U nj dođu turisti, osobito planinari koji vole prirodu. Ovdje tko dođe i tko traži naša brda, vrtače i doline na Biokovu, mora biti vjernik. To ne može biti bezbožna duša. Ljudi koji dolaze ovdje traže svoj mir, nađu ga i imaju mir. U ovoj prirodnoj ljepoti oni traže Boga i njegovu veličinu. Upravo je prirodna ljepota odraz božanske ljepote. Ne može se gledati ova priroda a da se na Boga ne misli. Ovdje, sve govori oko nas, kamen, raslinje, cijela priroda. Sklad i ljepota mjesta govore o veličini Boga. Tu su i pojedini sakralni objekti na samim vrhovima Biokova poput najviše vrha Svetog Jure. Još u 12. stoljeću na najvišem vrhu Biokova postojala je stara kapelica sv. Jure. Otada je tradicionalno štovanje toga sveca. Štoviše, spjevana mu je pjesma o spašavanju djevojke od zmaja koja se prenosi s koljena na koljeno u pučkoj tradiciji«, kaže don Ivan Turić.Uz malo ulaganja može se pristojno živjeti U večernjim satima, u tišini daleko od blještavila svjetla prepričava se prethodni danU Župi Biokovskoj živi Zmislava Miloš sa svojom obitelji. Suprug joj je umro pa živi sa sinom Ivicom i snahom Marijom, dok su dvojica sinova izvan mjesta. Miloši se bave poljoprivredom, ali isključivo za svoje potrebe. Ističe da se uz stočarstvo u manjem broju ljudi bave poljoprivredom i vinogradarstvom. Iako količinski nisu veliki proizvodi, jer veći je dio vinograda zapušten, po svojoj kvaliteti proizvode se vrhunska vina. »Tu je dosta težak život jer treba puno raditi, uvjeti života nisu lagani. Brdoviti kraj, oštrije zime s burom i vruća ljeta određuju podneblje kojem se treba prilagoditi. Unatoč teškoćama i nedaćama koje su nas pratile, mi smo sretni u svom netaknutom prirodnom okruženju. To što uzgojimo i proizvedemo na poljoprivredi i od stočarstva, imamo za svoje obiteljske potrebe i prijatelje. Posebno nas raduje što držimo još stare domaće proizvode kad nam dolaze gosti, a to je naša velika obitelj. Tada imamo sve domaće. Uzgajamo koze, krave, kokoši, zapravo sve ono što se može držati na selu a prikladno je ovom kraju. Kad bi se malo više ulagalo u poljoprivredu i stočarstvo, tu bi se moglo pristojno živjeti. Najveći je problem što nema mladih. Svi su otišli na školovanja ili za poslom te su prešli u neka veća mjesta i malo se tko vraća«, kaže Zmislava Miloš. Dok su bili radovi na crkvi, obitelj Miloš spremala je hranu za radnike, kojih je ponekad bilo i do trideset.Nema mladih niti sadržaja za njih Župnik Turić pokazuje temelje stare crkve koje je očistila argentinska vojskaZa praznika u svoje rodno mjesto u Župu navratio je i Petar Miloš, srednjoškolac u Splitu, sa svojim prijateljima. »Došli smo jer nas vuče ljubav prema rodnom kraju«, kaže Petar. »Problem je što tu nema mladih i nemamo kamo izići niti se gdje zabaviti. Tu nema našega društva. Kad dođemo, malo pomognemo rodbini raditi na poljoprivredi ili ako imaju što drugo. U Župi je lijepo odmoriti se, jer Biokovo nudi brojne prirodne ljepote i sadržaje. Ali što se tiče razonodih sadržaja, tu za mlade nema ništa. Nema društva pa se ne može očekivati da će doći mladi koji su željni gradske vreve. Zato su mnogi mladi i odselili i ne vraćaju se u ovo mjesto. Iako je danas drukčije jer asfaltne ceste povezuju nas s Makarskom, Vrgorcem, Imotskim, mladi traže lagodniji način života. Kad bi se svi malo pobrinuli, osobito na široj državnoj razini, ovi bi krajevi živnuli. Bilo bi u njima života i ne bi bilo pusto kao što je sada.«Poštar u Župi Ivica Miloš ističe da se osjeća lagani pomak naprijed. Život se lagano vraća nakon najave gradnje autoceste prema Dubrovniku. Nada se da će se pored laveži pasa i glasa pokoje ptice i divlje životinje uskoro čuti glasovi radnika, a za njih treba i infrastruktura. »Sada ljudi već pomalo obnavljaju svoje zapuštene kuće«, kaže poštar Miloš. »Treba očekivati da će uskoro početi dolaziti radnici koji će graditi autocestu pa će tražit smještaj. To je prvi put u povijesti ovoga mjesta da ćemo nešto moći ponuditi onima koji dolaze sa strane. Zapravo, da mi možemo iskoristiti to što imamo u svom mjestu i pružiti onima koji traže. Autocesta će ići iznad našeg mjesta, tako da ćemo mi ostati uz sam vrh Biokova, što će sigurno sve više i više privlačiti turiste, kako prolaznike, tako i one namjernike. Prema najavama, u planu je izgradnja i tunela iz Zagvozda prema Makarskoj. Dobrim cestama iz Makarske moći će se doći za kratko vrijeme, a tu će se moći uživati u lijepoj prirodi i posebno prikladnoj klimi za odmor. U usjeklini Biokovskoj može se puno toga vidjeti i doživjeti, jer tu su najviši vrhovi na Jadranskoj obali, a odmah ispod je more. Nadamo se da će se i poljoprivreda početi obnavljati, pa ćemo se moći predstaviti i sa zdravom hranom koja je poznata u ovom kraju. Uz to i naši vinogradi doživjet će procvat«, kaže Miloš.Župa je 1930. imala oko 1600 stanovnika. Prema popisu iz 1974, bilo ih je 558, a danas imam 100 stanovnika. Ondje je bila jedna od prvih škola u imotskom kraju, od 1800. Danas u župi nema djece, a škola je zatvorena. Najmlađi mještanin je 23-godišnjak. Slično je i sa susjednom župom sv. Mihovila arkanđela u Rašćanima koja je po Šematizmu iz 1974. imala 880 duša, a danas ima oko 250. Škola ne radi jer nema djece. Samo je jedna mlada obitelj koja ima troje male djece.Pedeset zvanja u tri stoljećaKako se navodi u spomenici Župe Biokovske, župa je dala brojna duhovna muška i ženska zvanja. Među muškima u popisu od 1710. više od 20 Luetića bilo je u duhovnim zvanjima. Zatim desetak Roglića bilo je što dijecezanskih svećenika što redovnika. Četvorica Miloša, zatim pet Batošića, pet Turića, dva Lovrinčevića, Brnića, Maslarda, Bezera i drugi nabrajaju se u popisu duhovnih zvanja Župe. Župa je u tri stoljeća među brojnim intelektualcima dala pedesetak svećenika.Sveti Jure zaštitnik je Biokovlja Poslije Dinare i Kamšenice, treći po visini vrh u Hrvatskoj je Sveti Jure. Na njegovu vrhu nalazi se kapelica koja se spominje u 12. stoljeću. Zbog klime, utjecaja mora, jakih vjetrova, udara gromova često je bila potrebna njezina obnova. Tako je ta stara kapela udarima gromova srušena, a napravljana je druga 1560, zatim treća na istom mjestu 1640, koja je posvećena 1671. Ta je kapela predstavljala katoličko jedinstvo s obje strane Biokova. Prigodom izgradnje TV-tornja ta je stara kapela srušena, kamena ploča predana na čuvanje župniku u Makarskoj, a izrađena je nova 1968. tridesetak metara dalje od mjesta gdje je postojala stara kapela.

Crkva sv.Ivana