Don Ivan Turić
Bijakovo kršna, kamenita, u tebi su dica plemenita
Nakon povratka u rodnu Župu, don Ivan Turić je odlučio zbirku umjetnina koje je skupljao čitava života darovati svome zavičaju. No, za gradnju galerije muzeja u Župi nema novca, pa se Padre de la Rosa nada pomoći mecena, općine i države
Argentinska sirotinja zvala ga je Padre da la Rosa, živio je dvadeset godina među najbjednijima ovoga svijeta, gradio im škole i crkve, hranio ih i odijevao, bio jedan od stotina tisuća koji životare u naseljima nedodirljivih Latinske Amerike, favelama. No, to je samo dio životnog puta hrvatskog svećenika don Ivana Turića, misionara koji se nakon gotovo četrdeset godina vratio u svoju rodnu Župu, kako bi i svome puku bio na korist i blagoslov.
Ali vratimo se na početak svećeničkog službovanja don Ivana, koji je započeo studij Bogoslovije u Beču, a završio ga u Houstonu, dok je zaređen u Texasu. Za razliku od mladomisničkog običaja da na slavlju dijele šarene svetačke sličice, don Ivan je dao izraditi jednostavne, bijele, na kojima je bio ukršten natpis SMILE. I smiješak je do danas njegovo najmoćnije oružje.
Ljubav u favelama
— U rodnoj Župi Biokovskoj slavio sam mladu misu 1968. godine, a na fešti se zapjevala i pokoja zabranjena pjesma, poput Ustani bane. Odjek je došao do ušiju Udbinih doušnika, no bio sam brži, i ponovno sam se našao u Houstonu. U tamošnjoj sam luci zastupao katolički Apostolat mora, brinući se u međunarodnom centru za pomorce o potrebama mornara naše vjere - govori don Ivan.
Jedan je od rijetkih svećenika koji je u znak solidarnosti i po prastaroj mornarskoj užanci - nosio naušnicu. Kad je preselio na suho, ostala mu je vrijedna zbirka, iz koje je i nama darovao dvije prekrasne rećine. I upozorio nas kako postoje tri vrste ljudi: mrtvi, živi i mornari.
Drži kako je njegov život uvijek bio prožet znakom križa, a kao potvrdu ispripovijedio nam je susret sa stigmatiziranim kapucinom fra Pijom iz Pietrelcine, nedavno beatificiranim, do kojeg ga je doveo njegov osobni liječnik, Slovenac.
— Fra Pio je bio do mene i kazao mi: "Ivane, postat ćeš svećenik, a tvoj će život biti označen križem!" Tada sam ga prvi put vidio, a on me zazvao po imenu, i uistinu predvidio moj život. Od tada pored nevidljiva križa na svojim prsima nosim i srebrni misionarski križ. Pripadao je jednom nizozemskom biskupu koji je misionario u Kini, i nikad ga ne skidam…
Kao i mnogi stanovnici siromašne Župe, članovi don Ivanove obitelji raseljeni su po svijetu, a još od 1800. godine pokraj Buenos Airesa nastanjen je dio njegove obitelji. Posjećujući ih, prvi put se sreo s bijedom ove velike zemlje, golemim brojem siromašnih i njihovim nomadskim naseljima u predgrađima megapolisa. Od houstonskog nadbiskupa dobio je dozvolu da se pridruži hrabrim europskim misionarima koji pokušavaju ublažiti njihov jad.
— U Rosariju, jednom od velikih gradova u kojima sam djelovao, postoji u srcu grada jedna takva Villa miseria, selo siromašnih, ili na portugalskom favella. Neopisiva je to neimaština. Od kartona, najlona i limova konzervi koje se ispravljaju u pločice, grade se nastambe, čak je moja prva crkva bila od takva materijala. Bio sam prvi svećenik među njima, no identificirao sam se s njima vrlo brzo. I mene je siromaštvo pritiskalo od djetinjstva, imaju puno djece, nas je bilo desetero, dolaze iz daleka, baš kao i ja, a čuli su da negdje ima života, i oni ga traže. Dolaze u velike gradove s nadom u bolje sutra, a nalaze gorku realnost. Ponekad izgledaju zastrašujuće, i zato jako teško dobivaju poslove, no imaju velika srca, i ne boje se djece, smatraju ih blagoslovom. Na deset tisuće odraslih bilo je čak trideset i pet tisuća djece, prisjeća se misionar, dodajući kako ljubav roditelja za djecu seže čak dotle da mališane u crkvu donose na rukama, kako ne bi isprljali noge u blatu!
U neke dijelove favela nemaju pristup ostali građani, pa čak ni policija, no Padre da la Rosa je mogao ući. Kaže kako je od njih naučio puno o ljubavi za bližnje, zajedništvu, milosrđu. Uz pomoć europskih donatora izgradio je crkvu s popratnim sadržajima, a jedan od mecena bio je i njegov rođak, liječnik u Argentini. Mise je don Ivan služio s ružom u ruci koju bi na koncu darivao nekom od vjernika, pa mu odatle romantična titula Oca s Ružom, a on će skromno zaključiti kako je sretan što je mogao biti instrumentom Božje ljubavi.
— Moje tijelo i misli godinama su bile razdvojene, patio sam za mojom Župom, za Hrvatskom, koje me nisu trebale, ali ja sam trebao njih. I vratio sam se 1997. godine, zamolio tadašnjeg nadbiskupa splitsko-makarskog msgr. Antu Jurića da me primi, a on mi je velikodušno dao službu u rodnom mjestu, znajući koliko mi to znači. Nigdje brda ne grle svoje ljude kao ovdje!
Dok nam toči vino, dodaje:
— Znate zašto se naše vino zove Suza? Jer suziš kad ga obrađuješ, suziš kad ga piješ, i suziš kad ga nestane! I to jedan od razloga, zbog kojeg je ovdje lijepo, iako je ostalo veoma malo svijeta, tek stotinjak. Kad zimi blagoslivljam prazne kuće, ponekad me uhvati smijeh: ja sam idem okolo i molim u toj pustoši… Ako ljude ne možemo vratiti u Župu, pokušavamo im barem sačuvati svijest o korijenima, neka znaju odakle su i neka dolaze barem povremeno.
Palača u Imotskom
Vidjevši kako hrvatski narod gradi tuđe kulture, don Ivan je odlučio zbriku umjetnina koje je skupljao čitava života pokloniti svom zavičaju. No, za gradnju galerije muzeja u Župi nema novca.
— Nikad vam ja nisam imao ni televiziju, ni dva para cipela, ni novo auto, vazda sam bio u dugovima, često na koljenima, pokušavajući štogod isprositi za svoje siromahe. No, umjetnost sam volio, pa i odzvao sam se najljepšoj glazbi, Božjem glasu. Odustao sam od gradnje u Župi, i našao u Imotskom jednu prekrasnu malu palaču koja je pripadala venecijanskim plemićima iz obitelji Colombani, guvernerima Imotske krajine. Lijepa je, od klesanog bijelog kamena, mislim da je pogodna za smještaj ovih mojih malih djela velikih majstora koje darujem svome narodu. No, urediti je mogu samo uz pomoć mecena, općine ili države, pa se nadam da će oni prepoznati vrijednost koju im želim ostaviti - veli don Ivan, čovjek čija je životna staza bila tvrda poput biokovskog kamenjara, no uspio ju je omekšati svojim križem i smiješkom, i posaditi u hladna srca onu svoju Ružu.
Napisao: Damir Šarac
Priredio: Stjepan Roglić
Nema komentara:
Objavi komentar