»Ljudi koji dolaze ovdje traže mir, nađu ga i imaju mir. U ovoj prirodnoj ljepoti oni traže Boga i njegovu veličinu. Upravo je odraz ove prirode božanska ljepota. Ne može se gledati ova priroda a da se na Boga ne misli. Ovdje, sve govori oko nas, kamen, raslinje, cijela priroda. Sklad i ljepota mjesta govore o veličini Boga«, kaže župnik don Ivan Turić.Na dijelu hrvatske obale Jadranskoga mora, iznad Makarske rivijere, oštro se uzdiže kameni masiv koji pripada planini Biokovu. To je planina koja je na zemljopisnim kartama po svom položaju označena da se proteže od Cetine do Neretve. Pri spomenu Biokova, u narodu tih krajeva taj naziv odnosi se na visoki planinski greben od prijevoja Dupci na sjeverozapadu do niskoga pojasa između Male Vrulje i Osoja. Na jugoistoku Biokova pruža se planina Rilić sa svojim vrhom od 1115 metara nad morem. U tim je granicama planina Biokovo duga 36, a široka 9,5 kilometara. S vrhom Svetog Jure koji doseže visinu 1762 metra nad morem, Biokovo je najviša planina na hrvatskoj Jadranskoj obali. Malo niži vrhovi koji privlače brojne znatiželjnike i ljubitelje prirode strše visoko uzdignuti nasuprot morskim svjetionicima. Prema sjeverozapadu uzdiže se Sveti Ilija sa 1642 metra nad morem, a prema jugoistoku Kimet sa 1536 metara, te neposredno iznad Makarske Vošac izdiže se na 1422 metara.Planina Biokovo kroz povijest promijenila je različite nazive. Mijenjanje naziva ovisilo je o pojedinim kulturama, koje su je okruživale. Prema zabilježenim nazivljima stoji: Adrion, Mons Slavorum i Biokovo. U pisanim se djelima ime planine Biokovo spominje prvi put 3. travnja godine 1382. u ispravi bosanskog kralja Tvrtka I. kojom on potvrđuje knezu Vukcu Nenadiću i njegovim sinovcima posjede koje drže oko Cetine.Kao i drugdje u Hrvatskoj, u prirodnim ljepotama i na biokovskoj visoravni život je cvjetao. Prostor je bio ispunjen ljudima, osobito mlađima i djecom, a danas tek nekoliko stanovnika starije dobi očekuje bolje sutra.Kršćanin se ne smije nikad predati
Spomenik mučenicima ovog Domovinskog rata
Na Biokovskoj visoravni, do koje se dolazi uskim i već potrošenim cestama, župnik don Ivan Turić upravlja s dvije župe koja se nadovezuju jedna na drugu. Župnik je svoje rodne Župe Biokovske u kojoj su najviši biokovski vrhovi i susjedne župe u Rašćanima. »Kao misionar bio sam u Argentini 35 godina. Tamo sam djelovao u pastoralu među siromašnima, posebno među onima s brojnom djecom. Vratio sam se za vrijeme Domovinskog rata, zapravo kad je rat već bio okončan. Tada je u narodu vladala još velika apatija radi samog rata i stanja u kojem su se tada nalazili župljani, a i cijeli hrvatski narod. Po povratku želja mi je bila sijati nadu i reći narodu da nada postoji. Moja je poruka da se ne smije nikad čovjek predati, osobito kršćanin. Nada postoji samo se treba prepustiti Bogu i raditi. Ponekad mi se nasmiju kad ja budim nadu u budućnost ovoga mjesta za koje kažem da će se škola ponovno otvoriti, da će se ponovno čuti dječji plač. Ovo mjesto ima budućnost, jer do Makarske je udaljeno samo 35 kilometara. Svojim položajem i klimatskim uvjetima bit će uskoro atraktivno. Sada je u planu gradnja autoceste koja će proći iznad mjesta i nas približiti moru, a s druge strane ostavit će nas kao oazu mira i ljepote. Nadamo se da će se tunelom povezati Zagvozd s Makarskom i to će nas još više približiti k Makarskoj, jednoj od ljepših obala. Iako se o njemu premalo govori, ovo mjesto je zdravo osobito zbog svoje posebne klime. To je planina kojom struji čisti planinski zrak pomiješan s morskim jer smo otvoreni prema moru. Za primjer mogu navesti što je zabilježeno još prije 400 godina da je u mjestu živjelo više stogodišnjaka. To je jedan franjevac zabilježio prije 400 godina na svom dolasku u Župu. Navodi da je za njegova posjeta bilo dvadesetak stogodišnjaka«, kaže župnik Turić.Rasadnik hrvatskih intelektualaca Obnovljena župna crkva sv. Ivana KrstiteljaPredstavljajući Župu Biokovsku, koja je posvećena sv. Ivanu Krstitelju, župnik don Ivan Turić kaže: »Sam naziv Župa svjedoči da je to staro mjesto u kojem su franjevci imali prvu župu a onda obilazili i osnivali ostale u okružju. Iako danas izgleda pusto, ovo je mjesto 1930. imalo oko 1600 stanovnika. Prema popisu iz 1974, bilo ih je 558, a danas imamo samo 100 stanovnika. Tu je bila jedna od prvih škola u Imotskoj krajini, čak od 1800. Danas imamo župu, imamo školu, crkvu a nemamo djece. Nema nikoga u školi pa je zatvorena. Najmlađi stanovnik je 23-godišnjak. Slično je i sa susjednom župom sv. Mihovila arkanđela u Rašćanima koja je po Šematizmu iz 1974. imala 880 duša, a danas ima oko 250. Škola ne radi jer nema djece. Samo je jadna mlada obitelj koja ima troje male djece«, ističe župnik Turić. Navodi da je mjesto dalo puno intelektualaca, školovanih ljudi. I danas se mnogi nalaze diljem svijeta, a najčešća prezimena su Luetić i Turić. Kao čitava Imotska krajina, ponosni su na svoj kraj. Župnik kaže da je Imotski kao mjesto i grad u svojoj povijesti bio uvijek simbol kršćanstva, hrvatstva i rasadnik hrvatske kulture.Narod živi od skromnostiOpisujući socijalnu sliku župa kojima upravlja, župnik ističe da je narod koji ondje živi radišan i skroman. »Sukladno svojim mogućnostima i stanju u kojem jesu, narod živi od skromnosti. Živi dobro, jer im je i hrana skromna. Kada bi bilo više skromnosti i solidarnosti u hrvatskom narodu i u društvu općenito, mi bismo puno bolje živjeli ovdje na Biokovu. Ovako je narod zadovoljan onim što ima. Sve se koristi u najvećoj mogućoj mjeri. Prolazeći kroz različita razdoblja, narod je tu naučio biti skroman, živjeti ono što mu daju priroda i Bog. A Bog bilo kroz prirodu ili na drugi način nikad ne zaboravlja svoj narod. Ovdje je većinom starije stanovništvo, jer nema mladih. Među samim narodom u mjestu razvijen je znak ljudske dobrote i poštovanja svega onoga što je stoljećima za njih izgrađivano i bilo sveto. U našem narodu, posebno na selu, još ima puno onoga zdravog i plemenitog što resi kršćane. Ljudska čestitost vidi se u ove dvije župe u kojima djelujem«, kaže župnik Turić.Kapela ljubavi - spomen hrvatskim mučenicima Kapela ljubavi je spomenik hrvatskim mučenicimaPo dolasku iz Argentine župnik Turić pokrenuo je niz akcija za obnovu i oživljavanje mjesta. Uredio je i obnovio župnu crkvu, zatim je potpuno uredio grobaljsku kapelu posvećenu ljubavi. Dao je otkopati temelje drevne crkve koja je srušena, a nalazila se na današnjem groblju nedaleko od župne crkve sv. Ivana Krstitelja. Župnik ističe da je ondje po njegovu dolasku bila gomila kamenja koju je raščistio uz pomoć argentinskih unproforaca kojima je služio mise. »Kad sam se vratio iz misija, otišao samu u Bosnu gdje sam povremeno slavio mise za Argentince, a onda sam ih pozvao u posjet u Župu. Kad su došli i vidjeli ruševinu, na moju inicijativu pomogli su mi to raskrčiti i tako smo našli i otkopali temelje stare crkve. Tu je u neposrednoj blizini podignut spomenik župniku koji je mene krstio - don Josipu Braninoviću. Zaklali su ga četnici u brdu 1942. a gavranovi su najavili gdje mu je grob. Temelji stare crkve
Tako je pronađen i kriomice su ga prenijeli u plastu grmlja i pokopali ga tu na groblje. Za dugo vremena nije se smjelo znati da je tu, jer i oni koji su ga prenijeli i pokopali sigurno bi završili kao i on. Po povratku obnovio sam kapelicu i prenijeli smo u svečanom sprovodu župnikove kosti. Pokopan je uz oltar. U to vrijeme zaklan je i župnik susjedne župe don Ivan Čondić. To je mučenička župa. Zato smo podigli kapelu ljubavi koja je znak darivanja života za drugoga«, kaže župnik Turić.Na misu dolaze svi koji su pokretni Župnik don Ivan TurićU novouređenoj kapeli iznad oltara je u sredini Krist, a okolo sunce i imena petorice branitelja koji su iz te župe u Domovinskom ratu utkali svoje živote za slobodu hrvatskoga naroda. S druge strane je spomen-ploča u znak zahvalnosti svima u povijesti koji su dali život za Hrvatsku. »Zahvalan sam našim braniteljima, osobito onima koji su dali svoje živote da su mi omogućili da se mogu vratiti u svoju Hrvatsku«, kaže župnik Turić. Kad je u pitanju dolazak na misna slavlja, župnik ističe da dolaze svi koji se mogu kretati. »Ljudi u ovom kraju poštuju Crkvu i svećenika. Dovoljno je napomenuti da ništa ne treba zaključavati. Svi se međusobno poznaju, a odnos prema crkvi je poseban. Narod drži do svojih običaja. Tako je i s davanjima svećeniku. Iako znaju da meni ne treba, oni kažu: Vi ste naš svećenik. To je naša obveza, to su naši osjećaji prema Crkvi, prema svećeniku.« Mještani su posebno zahvalni Juri Buljubašiću Bulji koji je darovao nove vitraje za crkvu koje je izradio Josip Botteri. U susjednoj župi, u Rašćanima, crkva sv. Mihaela najstarija je u imotskom kraju. Sagrađena je 1601, a župa je osnovana 1599, dok je župna crkva sv. Ivana Krstitelja sagrađena i posvećena prije jednog stoljeća.Priroda svjedoči Božju nazočnost»To je lijep kraj. U nj dođu turisti, osobito planinari koji vole prirodu. Ovdje tko dođe i tko traži naša brda, vrtače i doline na Biokovu, mora biti vjernik. To ne može biti bezbožna duša. Ljudi koji dolaze ovdje traže svoj mir, nađu ga i imaju mir. U ovoj prirodnoj ljepoti oni traže Boga i njegovu veličinu. Upravo je prirodna ljepota odraz božanske ljepote. Ne može se gledati ova priroda a da se na Boga ne misli. Ovdje, sve govori oko nas, kamen, raslinje, cijela priroda. Sklad i ljepota mjesta govore o veličini Boga. Tu su i pojedini sakralni objekti na samim vrhovima Biokova poput najviše vrha Svetog Jure. Još u 12. stoljeću na najvišem vrhu Biokova postojala je stara kapelica sv. Jure. Otada je tradicionalno štovanje toga sveca. Štoviše, spjevana mu je pjesma o spašavanju djevojke od zmaja koja se prenosi s koljena na koljeno u pučkoj tradiciji«, kaže don Ivan Turić.Uz malo ulaganja može se pristojno živjeti U večernjim satima, u tišini daleko od blještavila svjetla prepričava se prethodni danU Župi Biokovskoj živi Z
mislava Miloš sa svojom obitelji. Suprug joj je umro pa živi sa sinom Ivicom i snahom Marijom, dok su dvojica sinova izvan mjesta. Miloši se bave poljoprivredom, ali isključivo za svoje potrebe. Ističe da se uz stočarstvo u manjem broju ljudi bave poljoprivredom i vinogradarstvom. Iako količinski nisu veliki proizvodi, jer veći je dio vinograda zapušten, po svojoj kvaliteti proizvode se vrhunska vina. »Tu je dosta težak život jer treba puno raditi, uvjeti života nisu lagani. Brdoviti kraj, oštrije zime s burom i vruća ljeta određuju podneblje kojem se treba prilagoditi. Unatoč teškoćama i nedaćama koje su nas pratile, mi smo sretni u svom netaknutom prirodnom okruženju. To što uzgojimo i proizvedemo na poljoprivredi i od stočarstva, imamo za svoje obiteljske potrebe i prijatelje. Posebno nas raduje što držimo još stare domaće proizvode kad nam dolaze gosti, a to je naša velika obitelj. Tada imamo sve domaće. Uzgajamo koze, krave, kokoši, zapravo sve ono što se može držati na selu a prikladno je ovom kraju. Kad bi se malo više ulagalo u poljoprivredu i stočarstvo, tu bi se moglo pristojno živjeti. Najveći je problem što nema mladih. Svi su otišli na školovanja ili za poslom te su prešli u neka veća mjesta i malo se tko vraća«, kaže Zmislava Miloš. Dok su bili radovi na crkvi, obitelj Miloš spremala je hranu za radnike, kojih je ponekad bilo i do trideset.Nema mladih niti sadržaja za njih Župnik Turić pokazuje temelje stare crkve koje je očistila argentinska vojskaZa praznika u svoje rodno mjesto u Župu navratio je i Petar Miloš, srednjoškolac u Splitu, sa svojim prijateljima. »Došli smo jer nas vuče ljubav prema rodnom kraju«, kaže Petar. »Problem je što tu nema mladih i nemamo kamo izići niti se gdje zabaviti. Tu nema našega društva. Kad dođemo, malo pomognemo rodbini raditi na poljoprivredi ili ako imaju što drugo. U Župi je lijepo odmoriti se, jer Biokovo nudi brojne prirodne ljepote i sadržaje. Ali što se tiče razonodih sadržaja, tu za mlade nema ništa. Nema društva pa se ne može očekivati da će doći mladi koji su željni gradske vreve. Zato su mnogi mladi i odselili i ne vraćaju se u ovo mjesto. Iako je danas drukčije jer asfaltne ceste povezuju nas s Makarskom, Vrgorcem, Imotskim, mladi traže lagodniji način života. Kad bi se svi malo pobrinuli, osobito na široj državnoj razini, ovi bi krajevi živnuli. Bilo bi u njima života i ne bi bilo pusto kao što je sada.«Poštar u Župi Ivica Miloš ističe da se osjeća lagani pomak naprijed. Život se lagano vraća nakon najave gradnje autoceste prema Dubrovniku. Nada se da će se pored laveži pasa i glasa pokoje ptice i divlje životinje uskoro čuti glasovi radnika, a za njih treba i infrastruktura. »Sada ljudi već pomalo obnavljaju svoje zapuštene kuće«, kaže poštar Miloš. »Treba očekivati da će uskoro početi dolaziti radnici koji će graditi autocestu pa će tražit smještaj. To je prvi put u povijesti ovoga mjesta da ćemo nešto moći ponuditi onima koji dolaze sa strane. Zapravo, da mi možemo iskoristiti to što imamo u svom mjestu i pružiti onima koji traže. Autocesta će ići iznad našeg mjesta, tako da ćemo mi ostati uz sam vrh Biokova, što će sigurno sve više i više privlačiti turiste, kako prolaznike, tako i one namjernike. Prema najavama, u planu je izgradnja i tunela iz Zagvozda prema Makarskoj. Dobrim cestama iz Makarske moći će se doći za kratko vrijeme, a tu će se moći uživati u lijepoj prirodi i posebno prikladnoj klimi za odmor. U usjeklini Biokovskoj može se puno toga vidjeti i doživjeti, jer tu su najviši vrhovi na Jadranskoj obali, a odmah ispod je more. Nadamo se da će se i poljoprivreda početi obnavljati, pa ćemo se moći predstaviti i sa zdravom hranom koja je poznata u ovom kraju. Uz to i naši vinogradi doživjet će procvat«, kaže Miloš.Župa je 1930. imala oko 1600 stanovnika. Prema popisu iz 1974, bilo ih je 558, a danas imam 100 stanovnika. Ondje je bila jedna od prvih škola u imotskom kraju, od 1800. Danas u župi nema djece, a škola je zatvorena. Najmlađi mještanin je 23-godišnjak. Slično je i sa susjednom župom sv. Mihovila arkanđela u Rašćanima koja je po Šematizmu iz 1974. imala 880 duša, a danas ima oko 250. Škola ne radi jer nema djece. Samo je jedna mlada obitelj koja ima troje male djece.Pedeset zvanja u tri stoljećaKako se navodi u spomenici Župe Biokovske, župa je dala brojna duhovna muška i ženska zvanja. Među muškima u popisu od 1710. više od 20 Luetića bilo je u duhovnim zvanjima. Zatim desetak Roglića bilo je što dijecezanskih svećenika što redovnika. Četvorica Miloša, zatim pet Batošića, pet Turića, dva Lovrinčevića, Brnića, Maslarda, Bezera i drugi nabrajaju se u popisu duhovnih zvanja Župe. Župa je u tri stoljeća među brojnim intelektualcima dala pedesetak svećenika.Sveti Jure zaštitnik je Biokovlja Poslije Dinare i Kamšenice, treći po visini vrh u Hrvatskoj je Sveti Jure. Na njegovu vrhu nalazi se kapelica koja se spominje u 12. stoljeću. Zbog klime, utjecaja mora, jakih vjetrova, udara gromova često je bila potrebna njezina obnova. Tako je ta stara kapela udarima gromova srušena, a napravljana je druga 1560, zatim treća na istom mjestu 1640, koja je posvećena 1671. Ta je kapela predstavljala katoličko jedinstvo s obje strane Biokova. Prigodom izgradnje TV-tornja ta je stara kapela srušena, kamena ploča predana na čuvanje župniku u Makarskoj, a izrađena je nova 1968. tridesetak metara dalje od mjesta gdje je postojala stara kapela.
Crkva sv.Ivana
