Čestitka

Roglićeve zlatne niti

»Akademik Josip Roglić i njegovo djelo«, zbornik, Hrvatsko geografsko društvo Split, Zadar i Zagreb, 2006.
Zbornik znanstvenih radova o Josipu Rogliću, najpoznatijem hrvatskom geografu i svjetski priznatom geomorfologu te istraživaču krša, objelodanjen je u prigodi 100. obljetnice njegova rođenja uz pomoć zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a uredio ga je Mate Matas.
U zbornik su uvrštena 34 priloga svrstanih u sedam zaokruženih cjelina, koje su u velikoj mjeri podudaraju s predviđenim dijelovima rada znanstvenog skupa, održanog u travnju 2006. godine. To su predgovor o životu i djelu akademika Roglića, njegova uloga u proučavanju krša i njegova značenja, globalizacija i litoralizacija ubrzanoga razvoja turizma u svjetskim i nacionalnim razmjerima u novijem razdoblju, prometna povezanost nekada i danas, regionalno-geografske teme i kartografske teme i informacijske tehnologije.
Među hrvatskim znanstvenicima vizionarima važno mjesto pripada i akademiku Rogliću, kao posebnu vrijednost na tržištu turizma isticao je toplinu i čistoću hrvatskoga dijela Jadranskog mora i neponovljive pozornice obalnih područja. Roglić je bio čovjek ispred svojega vremena. On je prije pola stoljeća upozoravao na nužnost bolje prometne povezanosti hrvatskog sjevera i juga, a svoja prostorna istraživanja usmjeravao prema ostvarivanju tzv. zlatne niti, tj. Autoceste kralja Tomislava, koja uz jantarski put, hrvatski gorski prag i zagrebačko prometno križište Hrvatsku čini važnim posrednikom između toplog Sredozemlja i razvijenoga europskog sjevera. (D. Z. S.)
3.9.2006.
Glas Koncila

Požar u Luetića polju

Dana 25. veljače ujutro u Župi izbio je požaru u Luetića polju koji se proširio na predio Dubravice u Strani. Prema službenom izvješću DUZS 112 u požaru je izgorjelo 10 ha makije i borove šume. Gašenju požara je pristupilo ukupno 39 gasitelja sa 10 vozila iz DVD-a Zagvozd, Lovreć, Imotski, Vrgorac i Zadvarje. Poslijepodne vjetar je pojačao a time i opasnost širenja požara. Pozvana je pomoć zračnih snaga te se u gašenje uključio protupožarni zrakoplov Canadair. Požar je ugašen u 19 sati. Poruka svima koji pale pripremite se prije paljenja, palite u skupini i to radite sigurno za sebe i okolinu, ako je potrebito prijavite paljenje vatrogascima.

Tekst i slike:
Stjepan Roglić

Crkva svetog Jure na Biokovu

Naši pređi nakon pokrštenja u 9 stoljeću kristijanizirali su vrh Biokova 1762 m u Sveti Jure.
Crkvica svetog Jure na biokovskoj Glavici postojala je vjerojatno već od pokrštenja, a svakako od 12. stoljeća. Međutim ta se crkvica prvi put spominje zajedno s Biokovom tek 1640. godine. Zadnja njena kamena varijanta, zanimljivi primjerak pučke sakralne arhitekture, čiji su izgled na tom položaju uvjetovali klimatski, geografski i ekonomski uvjeti. Srušena je 1965. godine da bi se na njenom mjestu sagradio radiotelevizijski odašiljač. Od njena kamena obzidan je rezervoar goriva odašiljača. Prostor Glavice i vrh Sveti Jure i danas je opasan bodljikavom žicom na našu sramotu te je to jedini poznati vrh kojem ne može pristupiti narod bez odobrenja djelatnika Odašiljača i veza. Sadašnja bogomolja betonska je građevina sagrađena 1968. godine na jugoistočnoj strani Glavice.


Dvije slike su iz obiteljskog albuma i prikazuju Don Ivana Čondića sa vjerničkim pukom na svetom Juri 31. kolovoza 1930. godine, te slika crkvice prije rušenja oko 1960. godine.

Tekst: Stjepan Roglić

Crkvica svetog Jure na Biokovu je na vrdolskoj strani

Stara crkvica svetog Jure na Biokovu


Stara crkvica svetog Jure na najvišem vrhu Biokova (1762 metra nadmorske visine) obnavljana je više puta kroz povijest. Zagvoški župnik don Petar Kaer (upravitelj župe Zagvozd od 1877. do 1882.godine) objavio je sljedeći dokument o obnovi crkvice Svetog Jure i prenosu moći u crkvicu na Biokovu:
Na 1671. augusta, 31.
Neka se znade da u ono vrime bi prije ovoga rat među Turkom i duždom za 30 godina pak se učini mir među njima na 1670. Tada bijaše prisvitli fra Marijan Lišnjić, biskup makarski, omiški i ašištente duvanjski, sa miništrom mnogopoštovani fra Grgo Ivaka, u Vrdolu kapelanom poštovani Barno Kunić, kojem dajem znati poštovanim ocem kapelanom i bogoljubnim krštjanom kako i koji bismo na ovi dan na Svetom Jurju: poštovani redovnici i pripoštovani oci fra Petar Vuković, vikar biskupov; pošt.o.fra Stjepan Cetinjanin; pošt. Fra Mijo Čelanović (rodom iz Zagvozda); pošt.o.fra Šimun Ribarević; pošt. Fra Barno Kunić, kapelan vrdolski, koji stavi svete kosti i zapisa na otar u darvo.
I neka znate, koji su svete relikvije: Svetog Ižidura mučenika, svetog Klimenta mučenika, blaženog Lucijana mučenika, i karv mnogih mučenika. Molim poštovane oce kapelane da imadu pomlju od ovih relikvija zašto su u kašu drvenu, tako se dogodi i neka se znade kako nađoše bogoljubni starci da je otar na vrdolskom,i tako osta vavik, kako je i dosad bilo, što ja vazda priporučujem svakom u svetim molitvama.
Pisa je fra Barno Kunić i ja ozdal podpisani ispovidan u viru da je tada sva kapela na vrdolskom budući da je pomaknuta u istok svakolika kad je najposli rađena, i tako je ostala na vrdolsko, ja isti upali klačinu za istu kapelu kada sam bio kapelan u Slivnu, u viru kojoj se podpisujem i molim prisvitlog biskupa da mi regulira ovu kartu kako je u njoj. I ovo zapisa kako nađe u libru koga je pisa ozgor rečeni kapelan.

Et fideliter ex suprudicti Fratri Ego
F. Antonius Millos

Možda je ovaj dokument bio presudan u odgovoru makarskog biskupa Stjepana Blaškovića i imotskog providura Zoglie na očitovanje koje je od njih tražio generalni providur Gradenigu iz Zadra. On je najprije 1776.godine zabranio radove na obnovi crkvice Svetog Jure jer su je obnavljali stanovnici Vrdola (Župe i Krstatica) predvođeni harambašom Stjepanom Gudeljem. Generalni providur je odluku o zabrani radova na crkvici donio nakon što je primio žalbu harambaše Frane Rusendića iz Velikog Brda i alfira Petra Pu(h)arića iz Makra (Makarske), koji su tvrdili da je crkvica Svetog Jure na njihovoj , primorskoj strani. Konačna odluka generalnog providura za Dalmaciju Gradenigua je „da je crkvica Sv. Jure na vrdolskoj strani“, pa je tako uknjižena u Zemljišnik Općinskog suda u Imotskom kao „čestica zgrada 66.crkva; vlasnost rimokatolička crkva Sv.Jure na Biokovu u Župi“.
Kako se vrdolska župa kasnije podijelila na župe Krstatice, Župu-Rašćane, to ove župe organiziraju misno slavlje (u zadnje vrijeme je to zadnje subote u mjesecu srpnju) i brigaju se za održavanje crkvice koja se poslje nego je stara srušena 1968.godine napravila 30 metara istočno od stare crkvice. Jedne godine misno slavlje vodi krstački, a druge godine župsko-rašćanski župnik.
(Preuzeto iz knjige Župe Zagvozd br. 5.1999. godine str.135 do 137. )

Čestitka

CRKVA U ŽUPI UKRAŠENA VITRAJIMA JOSIPA BOTTERIJA DINIJA

U prigodi blagdana svetog Jure biokovskog u crkvi svetog Ivana Krstitelja u Župi, blagoslovljeni su vitraji koje je izradio splitski akademski slikar Josip Botteri Dini, a svom rodnom mjestu darovala ih je obitelj Buljubašić. Tom je prigodom predstavljena i knjiga "Vitraji u Župi", a urednik izdanja župnik don Ivan Turić istaknuo je kako se Župljani za svoju crkvu stoljećima brinu kao za zaručnicu i neće je prepustiti zaboravu, čemu je najbolji dokaz potpuna obnova župne crkve u posljednjih nekoliko godina, a kruna uređenja je postavljanje ovih spomena od stakla.Autor devet vitraja koji prikazuju temeljna Otajstva kršćanske vjere i svece, zaštitnike upozorio je kako svoj kraj nije dovoljno samo nositi u srcu, već mu je bitno i udahnuti život, na jedan način prekinuti pravilo da se sve vezano uz kulturu i umjetnost događa u dalmatinskom priobalju i gradovima.Nakon blagoslova vitraja i predstavljanje knjige Župljanima i njihovim prijateljima koji su stigli iz čitave Dalmacije, pjevali su umjetnici splitskog Hrvatskog Narodnog kazališta, solisti Snježana Katić, Ivica Čikeš i Stefan Kokoškov, vokalni kvintet Teatar, a druženje je nastavljeno pred Župnim dvorom.
Damir ŠARA
Priredio:Stjepan Roglić