Objavljujemo integralni tekst sa www.bijakova.com o upravo završenim Izborima za lokalnu vlast u općini Zagvozd
Završeni su lokalni izbori 2009. i opet Župa nema predstavnika u Općinskom vijeću Zagvozda . Ostali smo gdje smo i bili – nigdje…
Rezultate ovih izbora nisu skrojile stranke, već oni i koji znaju svoj posao. Izborne kampanje su poput rata, moraš imati strategiju i taktiku. Mi to opet nismo shvatili, opet nismo stvorili svoju listu i progurali bar nositelja te liste u Općinsko vijeće. A to je bilo moguće.
U članku 27. Zakona o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne samouprave stoji:
Pravo na sudjelovanje u diobi mjesta u predstavničkom tijelu jedinice imaju liste koje na izborima dobiju najmanje 5 % važećih glasova birača.
Iz navedenog je vidljivo da bi bar nositelj župske liste prošao u Općinsko vijeće da je za njega glasovalo samo ovo malo prijavljenih stanovnika Župe. Za ulazak u Vijeće trebalo je nekih 50-tak glasova a to je u ovakvom odnosu snaga bilo vrlo moguće, čak i bez ikakve kampanje. A tko kaže da ne bih pridobili i ostalo stanovništvo Općine kada bi se u kampanju uključili naši ugledni poduzetnici, političari, naši ugledni doktori, inženjeri, rukovoditelji, i svi oni koji mogu nešto učiniti a da se osjećaju župljanima.
Svima nama ovo mora biti opomena jer našu sudbinu kroje oni koji ni po čemu nisu zaslužili takvu poziciju. Razloga je podosta.
Župa danas nema ni Osnovnu školu ( a prva Pučka Državna škola u Imotskoj krajini organizirana je u Župi 1874.) ima poštanski ured koji je otvoren među prvima u Krajini (sudbina mu je klimava jer mu prijeti zatvaranje), Crkvu koja ima svećenika mještanina ( što će biti za koju godinu kad Don Ivan ode u mirovinu) i koji jedini spašava selo od propadanja. Selo koje ima nadprosječan broj akademika, doktora, inženjera, profesora, političara, uspješnih poduzetnika, obrtnika, poštenih radnika i seljaka, ima svoju Biokovu, svoja polja i položaj koji je samo 5 – 6 km zračne linije od mora, a Župa je selo koje propada, umire i nestaje zbog nečije nebrige a naše nemoći. Ne samo zbog nebrige već i zbog našeg samoljublja, jala i zloće.
Kada će župljanin shvatiti da su svi oko njega dio njega, da jedino zajedno nešto možemo izgraditi, da naše selo koje je bilo u prošlosti drugima primjer ponovno vratimo na stare pozicije. Ili jednostavno treba priznati kako smo škrti, samoljubivi, jalni i nikakvi pa onda i ne treba očekivati da nas se poštuje u ovom selu gdje su nam korijeni. Kako se možemo dičiti svojim uspjehom na regionalnoj ili čak i nacionalnoj razini a u svom selu nismo ništa napravili, čak ni pokušali.
A volimo doći vikendom, dovesti prijatelje, zavrtiti janjca ili ispeći na gradele, baciti na balote... A da se nismo upitali kako je seoska sirotinja od svojih usta otkidala za struju (1960), asfalt (2004.), telefon (1986.) i vodu (2003.). A sada mi to ko Bogom dano uživamo. Ne mora to tako biti, otkinimo malo i mi od svojih usta i pomognimo svom selu.
Doduše nitko pomoć od naših moćnih sumještana nije ni zatražio. Gotovo sam siguran da bi prave akcije oni podržali. Nemamo predstavnika ni u lokalnoj vlasti a nismo ga izabrali ni u svom mjestu. Zato nam i je tako kad se niti vidimo, a niti se imamo gdje viđati i sastajati.
Općinska vlast u prošlom mandatu nije dozvolila da se Don Ivanu (koncesionaru za školsku zgradu u Župi) omogući izgradnja Doma za stare i nemoćne i u sklopu toga društvene prostorije sa kafićem. trebao je to biti i jedini javni prostor u Župi koji bi mještanima pružio mogućnost da se bar vikendom sastanu i zajednički provedu, a samim time i zajedničkim snagama organiziraju razvoj svoje sredine.
Radovi su stali, izbori prošli a nova – stara vlast u Općini neće bez stalnih pritisaka riješiti naše probleme, čak ni one marginalne. Pored podrške za prenamjenu školske zgrade od nove vlasti u Zagvozdu očekujemo i rješavanje problema održavanja javne rasvjete (skoro polovina žarulja ne svijetli), postavljanje kontejnera za kućni otpad i organizirani odvoz smeća do deponije, izgradnja ogradnog zida oko mjesnog groblja, uređenje okoliša Crkve, sređivanje potoka i prilaznih poljskih putova, čišćenje i obzida Turića lokve, postavljanje križa našim poginulim braniteljima …
Netko sve to treba „gurati“ a predstavnika opet nemamo. Zato treba inzistirati na uređenju prostora za druženje odakle bi svoje zahtjeve dogovorno plasirali do nadležnih. Kada vlast ne dozvoljava koncesionaru prenamjenu školske zgrade (tobože zbog obveze da se jedna prostorija mora ostaviti mještanima za funkcioniranje mjesnih vlasti), onda neka nam ista uredi taj prostor u kojemu se onda možemo nesmetano družiti.
Budući da ni nova vlast neće rado posegnuti u vlastiti džep i uložiti u Župu idemo najprije pomoći Don Ivanu da završi bar kafić u prizemlje školske zgrade i to neka bude polazna točka za daljnje akcije. Župljani su dovoljno bogati da urede centar sela i bez tuđe pomoći. Treba samo od naših dobrostojećih mještana zatražiti podršku i krenuti u oživljavanje sela.
Ne smijemo više zaboravljati našu prošlost već ponosni moramo tražiti način i razlog da se zajedno družimo. Propustili smo proslaviti 400 godina posvećenja stare Crkve Sv. Ivana (2000.), 100 godina posvećenja nove Crkve Sv. Ivana (2006.), u travnju ove godine prošlo je 200 godina od završetka izgradnje Napoleonova puta (graditelji su se na Jurjevo 1809. godine sastali baš u Mačnom docu gradeći cestu sa dva kraja), ove godine u rujnu treba biti 150 godina od otvaranja prve škole u Župi ( otvorena u privatnoj kući Marka Luetića – Starog 1859. godine kao prva privatna škola u Imotskoj krajini), i još puno toga što smo svi zaboravili.
Što se moralo dogoditi na ovim izborima to se i dogodilo. Treba izdržati ove 4 godine ali i raditi na tome da ovo bude zadnji put da se glas iz Župe ne čuje u lokalnoj vlasti.
Osnujmo nezavisnu listu i sa samo župskim glasovima nositelj liste ulazi u Općinsko vijeće.
Krenimo redom, još jači ali ovaj put i organizirani. Ima nas i mi to možemo.
